Koliko je autonomije nastavnika zdravo?

...Panker u svijetu okorjelog rokera, buntovnik koji prkosi silama... Svi želimo raditi po svome, zar ne? Biti slobodni, moći se izraziti, predavati kako želimo, predavati što želimo... i iznad svega biti ostavljeni na miru.

ILI?

Nije li to sve pomalo iscrpljujuće? A što je bilo s onim "u timu ne postoji ja"?

Mogu nabrojiti stotine situacija u kojima sam sretan što mogu žrtvovati svoju autonomiju za malo zdravog razuma, boljeg uvida, kolegijalnosti i, najvažnije, kvalitete. Sretan sam što oko mene postoji viša mudrost u zajednici nastavnika znanosti i matematike i organizacijama koje se bave mojim predmetom na nacionalnoj razini. Postoje mnoge stvari koje mnogi ljudi znaju bolje od mene, a to mi štedi energiju i brigu. Ne moram ih sam smišljati. To uključuje:

• dizajniranje dobrih pitanja i zadataka
• dizajniranje odgovarajuće hijerarhije unutar teme
• specificiranje detalja sadržaja kurikuluma; stvari koje moram predavati unutar modernog predmeta koji se mijenja
• asfaltiranje radne rute kroz sadržaj kurikuluma kako bi se osigurala uspješna izvedba koncepta
• sugeriranje eksperimenta za demonstracije ili prakse na nastavi koristeći opremu koju imamo
• proizvodnja i dobavljanje kvalitetnih materijala.

Naravno, želio bih pridonijeti svemu tome i trebao bih dodati gdje mogu – ali ja sam sretan što mogu slijediti plan! Zapravo, želim da postoji plan čak i ako s vremena na vrijeme vragolasto skrećem s puta. ŽELIM BIRATI IZVORE, NE GRADITI IH.

Želim poučavati kako bi učenici imali što bolje rezultate na testovima, ne želim sam kreirati testove.

Zatim postoji i pitanje kolektivne odgovornosti. Lakše je i meni i učenicima ako se svi složimo oko nekih općih iskustava. Je li pošteno ako je broj postignutih bodova na testu jednog učenika pokazatelj onoga tko ga uči umjesto toga koliko je on sam vrijedno radio? Nije li osjetljivo u velikoj, kompliciranoj školi imati različita pravila na svakom predmetu, različite kazne i očekivanja vezana za osnovne stvari kao što su odijevanje, oprema ili javljanje dizanjem ruku?

Rado ću se odreći dijela svoje autonomije kako bih podržao ideju o nekim zajedničkim osnovama. Nešto dosljednosti među nama je dobra stvar. Ako je pismenost prioritet broj jedan u cijeloj školi, ja ću također igrati svoju ulogu – zašto bih se izdvajao? Tko bi time profitirao ako bih ja potajno činio suprotno?

Ne, neću napisati ciljeve na ploču ili podijeliti lekciju na tri dijela ili koristiti određenu boju za ocjenjivanje. Ne, neću se osjećati krivim jer objašnjavam široko i pomalo sam ludit (engleski radnici koji su se u 19. st. odupirali novim tehnologijama, rušili tvorničke pogone i zgrade). Tražim samo malo autonomije. Ne previše. Želim biti dio ekipe gdje se planiranje dijeli, gdje su izvori kvalitetni i dostupni svima, gdje ne moram donositi odluku o kurikulumu kao da nikad nije bio nigdje primjenjivan. To je posebno bio slučaj kada sam tek počinjao, a istina je i sada kada učim novi sadržaj u novom kontekstu.

Tanka je linija između toga kada ti daju autonomiju ili te ostave da plivaš ili potoneš – ili kada ti je dopušteno zatvoriti vrata boljim idejama i potonuti u mediokraciju. Rado ću žrtvovati nešto autonomije kako bih ostao na pravoj strani linije – na korist svojoj karijeri, rasterećenju i na dobrobit mojih učenika.

..................

NAPOMENA:

• Autor članka je Tom SHERRINGTON, učitelji od 1987., bloger, istraživač na polju učenja i autor knjige "Podučavaj sada! Znanost. Radost poučavanja znanosti".
• Izvor: headguruteacher.com