Koja je uloga roditelja u medijskom odgoju djece?

Odrasli često kažu kako nije jednostavno biti roditelj. Ta tvrdnja jamačno vrijedi za sva, a osobito za naše suvremeno doba prožeto brojnim izazovima i novim pitanjima na koje nas potiču sveprisutni mediji u životima obitelji, mladih i djece.

Još je teže zbog toga u ovako složenome dobu davati odgojiteljske savjete, upute i smjernice roditeljima, i s tom se činjenicom suočavaju brojni pedagozi, psiholozi i stručnjaci sličnih profila.

Svaka je obitelj na svoj način različita, u mnogima od njih djeca su različite dobi, interesa i sklonosti, a i sami se roditelji razlikuju po pedagoškim postupcima, interesima i sklonostima određenim odgojiteljskim pristupima, od strožih do popustljivijih. A mediji su, kako među ostalima ističe talijanska pedagoginja Elisa MANNA, „na putu“ da u mnogim pitanjima socijalizacije djece i mladih zauzmu mjesto roditelja, obitelji i škole.

Naime, jedna činjenica danas ujedinjuje gotovo sve obitelji u razvijenijim zemljama: dostupnost i tradicionalnih i novih medija gotovo je stopostotna, te gotovo da nema djeteta kojemu putem medija nisu dostupni različiti informativni, odgojno-obrazovni, kulturni, zabavni i drugi sadržaji. Zbog toga što su mediji na neki način „konkurencija“ i obitelji i školi, razvio se i koncept medijskoga odgoja što nas dovodi do medijske i informacijske pismenosti koja, osim već spomenutoga pristupa medijima, računa vodi i o analizi i procjeni, te na kraju i o stvaranju medija kako bi svatko postao što bolji i odgovorniji korisnik medija i njihovih sadržaja.

■ JESTE LI ČULI ZA MEDIJSKU PEDAGOGIJU?

U tom se kontekstu u posljednjim desetljećima prošloga 20. stoljeća intenzivnije razvija i medijska pedagogija koja svim korisnicima, pa tako i roditeljima, nastoji pružiti sustavne smjernice za što uspješniji i bolji medijski odgoj. Jedan od prvih znanstvenika i stručnjaka koji se posebno zauzimao za medijski odgoj je Len MASTERMAN, čiji je prijedlog da se u obitelji o medijima poučava nehijerarhijski (to jest da roditelji djeci „ne dociraju“), da se o medijima zajednički razmišlja (refleksija) i raspravlja, da se medije analizira te da ih se kada god je to moguće ujedno i stvara.

Tako se, ističu i znanstvenici poput Johna Pungentea, Williama Pottera, Renee Hobbs, Roberta Giannatellija, Piera Cesara Rivoltelle, Kimberly Young i mnogih drugih, medije može „dekonstruirati i demitologizirati“, tj. shvatiti na koje načine djeluju, koje učinke postižu i kako bismo se i u koje svrhe njima trebali služiti. Jednostavno rečeno, tako se medije u obiteljima „stavlja na pravo mjesto“, to jest vodi se računa o tome da bi u procesu socijalizacije djece i dalje glavnu ulogu trebali imati obitelj i škola, druge odgojne i obrazovne ustanove, a tek onda mediji.

U okviru MEDIJSKE PEDAGOGIJE vodi se, dakako, računa i o različitoj dobi djece, te o različitim medijima, jer se sve odgojne smjernice koje vrijede za manju djecu ne mogu primijeniti na veću, kao što se ni smjernice koje vrijede za tradicionalne medije (među kojima je posebno popularna televizija) ne mogu primijeniti na nove medije (među kojima su pak posebno popularne društvene mreže). [ IZ DRUGIH IZVORA | medijskapismenost.hr ]