Moramo uvidjeti da djeca sama po sebi žele učiti

Koji čimbenici određuju sreću?

Karlheinz RUCKRIEGEL: Među faktore sreće – a to je također vrlo važno za školu – spadaju, prije svega, uspješni socijalni odnosi. Nadalje, mora čovjek ono što radi vidjeti kao nešto što ima smisla – govorimo o angažmanu. Osim toga, važni su i zdravlje i osobni stav, jeste li optimist ili pesimist. Faktor sreće je također možemo li utjecati na ono čime se bavimo. Taj faktor je puno jači kod starijih. U načelu su čimbenici sreće odraslih i djece isti.

Kakva bi trebala biti škola u koju bi djeca rado išla?

Da bi djeca rado išla u školu i učila, potrebni su pozitivan osjećaj i angažman. Mora se obratiti pozornost i na to da su djeca u stanju sama doživjeti svoje jake strane i mogućnosti. Škole moraju pružati pozitivna iskustva. To jedan učitelj ne može postići sam. Za to je potrebna temeljna organizacija u školi.

POSTOJE USPJEŠNI MODELI: U Novom Zelandu je razrađen koncept sreće koji se provlači kroz sve predmete.

Vi, dakle, niste za uvođenje jednog predmeta, sreće, kao što je uveden u Štajerskoj?

Ne, cijeli koncept mora biti ugrađen. Mora se djetetu nekako moći reći zašto nešto treba naučiti. Ono mora moći vidjeti smisao onoga što radi.

Odgovor na pitanje „Zašto ovo radimo?“ ne može biti: „Jer tako piše u nastavnom planu“.

Dakle, osobni razvoj umjesto znanja?

Bez znanja, naravno, ne ide nikako. Ali, često imam dojam da je sve podređeno gradivu. To ne bi trebalo biti tako. Konačno, mora se djeci dati prostor da se iskažu, razviju svoje jače strane i prožive. Moramo uvidjeti da djeca razvijaju intrinzičnu (unutarnju) motivaciju i da sama po sebi žele učiti.

Trebaju li škole ispitivati zadovoljstvo učenika?

Ja to uspoređujem s poduzećem, tamo se ispituje zadovoljstvo poslom. Mislim da se to u školi također treba činiti.

Je li sreća dar ili umijeće?

Traganje za srećom je znanost. Neki primaju srcu ono što mi kao znanstvenici otkrijemo. Ali, čovjek bi trebao i naučiti reći da je čaša napola puna.

O čemu je zapravo riječ u traganju za srećom?

To se svodi na dva oblika subjektivnog blagostanja: s jedne strane je emocionalno blagostanje, to je jednostavno rečeno dnevni omjer pozitivnih i negativnih osjećaja. S druge strane je kognitivno blagostanje, to je odgovor na pitanje: „Koliko sam zadovoljan s obzirom na svoje ciljeve, želje i očekivanja?“

Djeci su takvi životni ciljevi još daleko. Jesu li ona, prema tome, sretnija od odraslih?

Mislim da se može tako reći. Diljem svijeta su provođene ankete o osnovnom zadovoljstvu vlastitim životom. Prema njima je zaista malo djece zaista nezadovoljno.

..................

NAPOMENA:

• Karlheinz RUCKRIEGEL, 59, istraživač je sreće i profesor ekonomije na Tehničkom sveučilištu u Nürnbergu. U utorak 22. studenoga 2016. bio je gost na simpoziju „Škole bez granica“ u Beču. Istraživanje sreće je top-područje istraživanja političke ekonomije.
• Izvor: diepresse.com