Umro akademik Ante STAMAĆ

Akademik Stamać je član brojne obitelji Stamać koji su odrasli u Zadru, za koji su ostali vezani.

„Smrt akademika Ante Stamaća velik je gubitak za Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, kao i za hrvatsku književnost i hrvatsku kulturu. Svestrano obrazovan, bio je jedan od naših zadnjih polihistora. Resila ga je vrhunska erudicija i intelektualna znatiženja. Bio je jedan od najdarovitijih i najobrazovanijih pisaca generacije Razlogovaca, a kao poliglot značajan prevoditelj djela Nietzschea, Goethea, Rilkea i Joycea, vrhunski teoretičar književnosti, antologičar i sveučilišni profesor. Svojim radom skladno je spajao znanost i umjetnost. Hrvatska akademija trajno će čuvati uspomenu na svog istaknutog člana akademika Antu Stamaća", izjavio je predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić. 

Rođen je 9. listopada 1939. na otoku Molatu, u obitelji gimnazijskih profesora filologa. Djetinjstvo je proveo u Dubrovniku, Križevcima, Daruvaru, Molatu i Zadru. Gimnaziju i srednju glazbenu školu polazio je u Zadru i Zagrebu, gdje je 1959. maturirao. Diplomirao je komparativnu književnost i engleski jezik 1963. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, magistrirao 1970. komparatističkom radnjom o Tinu Ujeviću, te doktorirao 1978. disertacijom o teoriji metafore. Između 1963. i 1969. studirao je muzikologiju i povijest umjetnosti u Ljubljani, te filozofiju i germanistiku u Beču. Nakon diplomiranja bio je zaposlen kao violinist u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta, potom kao glazbeni urednik Muzičkog salona Studentskog centra, kojemu je i utemeljitelj. 

Godine 1971. izabran je za znanstvenog asistenta na Katedri za teoriju književnosti u Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 1978. je docent, pa izvanredni profesor i voditelj iste Katedre, naslijedivši Juru Kaštelana. Za redovnog sveučilišnog profesora bio je izabran 1989. Kao znanstveni savjetnik i profesor u trajnom zvanju umirovljen je 2004. Za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 2002., a od 2010. do 2014. bio je tajnik Razreda za književnost HAZU.

Godine 1969. je stipendist Herderove zaklade u Beču (na prijedlog Marijana Matkovića), te znamenite Humboldtove zaklade 1977./78. u tadašnjem Zapadnom Berlinu i Göttingenu. Mentori su mu bili znameniti njemački pjesnik i teoretik književnosti Walter Höllerer te slavist i komparatist Reinhard Lauer, danas dopisni član HAZU. Akademik Stamać bio je 1989. i 1990. gostujući profesor na Sveučilištu u Oldenburgu. Održao je niz predavanja na sveučilištima njemačkoga govornog područja, a kao sveučilišni i književni predavač gostovao je u brojnim drugim zemljama, uključno i SAD.

U dva je navrata (1981.-1984., te 1991.-1992.) Stamać bio predsjednik Hrvatskoga filološkog društva, a od 1995. do 1999. predsjednik Društva hrvatskih književnika. Bio je i potpredsjednik Matice hrvatske. Od 2010. do 2014. bio je tajnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Uređivao je časopise Razlog (1966.-1968.), Telegram (1968.-1971.), Umjetnost riječi (od 1981. do nedavno), Croatica (od 1989. do obustavljanja časopisa 2001 i Republika. S Milanom Mirićem sudjelovao je u radu na znamenitoj Biblioteci Razlog, a priredio je i djela nekih od suvremenih hrvatskih pisaca (Š. Vučetić, J. Kaštelan, 1. Kušan, M. Krleža, 1. Bunić Vučić, D. Tadijanović, Tin Ujević, 1. Kozarčanin, S. Mihalić i dr.). Bio je voditelj uredništva edicije Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske.

Objavio je zbirke pjesama Rasap (1962), Sa svijetom jedno (1965.), Smjer (1968.), Doba prisjećanja (1968.), Dešifriranje Vage (1972.), Odronske poredbe (1982.), Žalostinke (1991.), Crne rupe, mračni soneti (1995.), Izabrane pjesme (1997.), Zvonki moteti (2004.), Molat (s T. M. Bilosnićem, 2006), Vrijeme, vrijeme (2007) i Your and My Signs (2008.).
Autor je knjiga eseja Ogledi (1980.), Književni život (1993.), Na prijelazu (1996.), Vrijednosti, pogledi i ogledi (1998.), Moje motrište (2006.), Predgovori/pogovori (2013.), kao i više skupnih knjiga.

Važniji književni prijevodi akademika Stamaća su djela Rainera Marije Rilkea, Gottfrieda Benna, Günthera Grassa (sve zajedno s Trudom Stamać), Bertolta Brechta (15 drama), Huga von Hofmannsthala (Svatković), Jamesa Joycea (Prognanici, Komorna glazba), Johna Webstera (Vojvotkinja Malfeška), Beaumont &: Fletcher (Vitez gorućeg tučka) i Johanna Wolfganga von Goethea (Faust, 1. i II. dio).