Dva igrokaza

POTRAGA ZA ZNANJEM

Igrokaz

........................              

■  PRIPOVJEDAČ: Dobar dan, draga djeco! Ja sam Pripovjedač, a to znači da ću vam ispripovijedati jednu priču. A budući da većina priča započinje s «Jednoga dana...», tako ću ja započeti i ovu priču. Dakle, jednoga dana jedan se 7. a razred probudio potpuno... oprostite, ali moram  ovo reći đačkim rječnikom – glupav! Da, da, dobro ste čuli – cijeli je razred postao jednostavno – glup! Ništa više nisu znali, a ono se malo znanja, što je ostalo, potpuno pomiješalo. Nitko se na cijeloj školi nije mogao načuditi količini gluposti u tom razredu, pogotovo jer su prije bili straaaašno pametni. Uostalom, što se uopće može poduzeti kad odjednom zaboravite sve što ste znali i postanete glupavi? Imate li vi kakvu ideju? Molim? Nemate? Onda ćemo pustiti priču da se sama ispriča....

(Pripovjedač odlazi sa scene, a odmah iza njega se, jedan po jedan, pojavljuju glumci. Ulaze s različitih strana.)

■  UČENIK 1 (baca torbu nasred scene): Ljudi moji, ja više ne mogu ovako! Jutros me nastavnica pitala što je futur prvi, a ja sam rekla da je to vrsta salame. Svi su mi se smijali!

■  U 2: Znam, i ja sam ti se smijao! Ali sam onda skoro zaplakao od muke kad me nastavnik pitao tko su bili nomadi, a ja rekao da su to ljudi koji se sele sa svojim stablom...

■  U 3: (ulazi glasno ridajući): Buuuuuu, buuuuu – hu-huuuu! Nikada neću biti liječnica, nikada! Kako ću biti liječnica kad  sam danas na biologiji rekla da je fotosinteza upala slijepog crijeva!

■  U 4: Ali što nam se to događa? Zašto više ništa ne znamo?

■  ANICA: Ne znam kako je vama, društvo, ali meni se sve ovo baš sviđa...Mislim, ne razmišljam uopće o tome...i to je tako sve super...Mislim, sve to.....Hmmm...Što sam ono htjela reći?

■  U 5: Ljudi, ne možemo više ovako! Moramo nešto poduzeti!

■  U 6: Tako je! Stvarno moramo nešto poduzeti!Moramo ponovno postati najpametniji razred na školi!

■  U 7: U pravu si! Samo, što točno trebamo poduzeti?

■  U 1: Možda moramo..... možda moramo....Znam! Otići u trgovinu!

■  U 2: Joj, što si ti glup! I što ćemo u trgovini? Tražiti Znanje po policama?

■  U 5: Pa da, možda možemo pokušati! Mislim, možda se Znanje stvarno može kupiti. Uđeš u trgovinu i lijepo kažeš: Molim vas kilu znanja!

■  U 2: Ne mogu vjerovati koliko ste svi glupi! Ne mogu vjerovati da ne znate da se znanje traži ... kod automehaničara!

■  U 6: Tako je! Baš si pametan! Moramo naći automehaničara! On će nam sigurno pomoći.

■  ANICA: Čekajte! Znam ja, znam ja! Hmmm, a što sam ono htjela reći?

■  U 7:  Ja znam što je najpametnije! Nećemo ići u trgovinu niti k automehaničaru.

■ SVI: Nego što ćemo?

(Svi se okrenu ka U7.)

■  U 7: Idemo sami pronaći svoje znanje. Ali! Ne smijemo imati nikakav plan! Krenut ćemo na put pa ćemo vidjeti kamo ćemo stići. Siguran sam da ćemo naći svoje znanje negdje usput, na nekakvoj cesti.

■  U 1: Što si ti pametan! Da sam barem ja pametan kao ti!

■  U 6: Tako je, ovo je najpametnije što smo do sada čuli. Idemo na put!

■ SVI: Idemo tražiti Znanje!

(Odlaze sa scene, ostaje Anica koja skače od sreće i ne vidi kamo su svi otišli.)

■  ANICA:  (pjevajući) :Ju – hu, idemo na put, idemo na put! Idemo, idemo, idemo......hej, kamo ono idemo...hmmm....u Prkovce?Ne, idemo u Pariz! Hej, društvo, stanite, je l' idemo u Pariz ili u Prkovce?

(Odlazi trčeći sa scene. Odmah iza nje na scenu dolazi Pripovjedač.)

■  PRIPOVJEDAČ: I tako je naš 7. a otišao tražiti svoje Znanje. I - našli su ga! Ma, zezam se! Da su ga odmah našli, ovaj igrokaz bi završio, a ja bih ostao bez posla. Dakle, 7. a je duuugo tražio svoje Znanje. Zavirivali su ispod svakog kamena, (Dok on govori, učenici glume da zaviruju ispod kamena...) zapitkivali ptice koje su im lijetale nad glavama, pokušali su čak razgovarati i s Vjetrom, ali ga nisu uspjeli uhvatiti. Putem su naišli i na Crvenkapicu koja se po tko zna koji put uputila k svojoj baki, ali ni ona nije srela nikakvo Znanje. Ona je njih pitala jesu li možda usput sreli kakvog vuka, a oni su joj odgovorili da ne znaju kako vukovi izgledaju. A onda....

(Pripovjedač odlazi sa scene na kojoj se pojavljuje Lijenost – leži na klupi ili stolici, pjevuši neku veselu melodiju (ili sluša MP3) i gleda u strop. Sedmaši mu se oprezno približe.)

■  U 1: Dobar dan! Oprostite što smetamo, ali moramo vas nešto pitati.

■  LIJENOST: Samo me  nemojte dugo gnjaviti, vidite da radim! Što trebate?

■  U 2: Zanima nas jeste li možda vidjeli Znanje?

■  LIJENOST: Znanje? Naravno da jesam!

■  U 3: Dakle?

■  LIJENOST: Što dakle?

■  U 4: Pa, gdje je...Znanje?

■  LIJENOST (ustaje): Ma dajte, društvo, opustite se! Sjedite, zabavit ćemo se malo, a onda ću vam reći gdje ćete naći svoje Znanje! Bez žurbe, molim vas!Imamo vremena, neka Znanje čeka!Uostalom, kome još treba Znanje? Razmislite malo, bolje je biti glupav cijeli život, onda nemate nikakvih briga. Koga je još briga za tablicu množenja, nominativ ili genitiv, Afriku ili Aziju? Čim nešto znate, odmah morate i raditi. A ako radite, ne možete uživati. Samo vi sjedite, zaboravite na to svoje Znanje i opustite se...

(Lijenost ih posjeda na pod, svi se opuste.)

■  LIJENOST: Eto! Nije li vam lijepo? Uživajte!

(Počinje pjevati pjesmu Opusti se i uživaj, nemoj da nam sada kvariš doživljaj... svi prihvaćaju i počinju pjevati. Na sceni se polako pojavljuje glumac na čijoj bi majici moglo pisati Znanje.On ulazi s igricom u rukama, smiješi se i viče «To! To! Pet tisuća bodova! Bravo ja!Yes!!» Kad ugleda ostale, naglo se uozbilji i sprema igricu.)

■  ZNANJE: Hm, hm, a što je ovo?

■  LIJENOST: Ništa, što bi bilo? Sjedi i uživaj s nama.

■  ZNANJE: Da uživam s vama? Jesi li ti normalan? Ovo je najpametniji razred u kojem sam bila, i ti ćeš ih, Lijenosti, sasvim upropastiti!

■  U 1: (ustaje s poda, lijeno, još uvijek pjevušeći pjesmu): Oprostite, a tko ste vi?

■  ZNANJE: Tko sam ja?! Tko sam ja?! Zar ti ne znaš čitati?!

(Pokazuje na svoju majicu.)

■  U 1 (gleda u majicu i slovka):  Z...z...na...nje. Hej, to mi je poznato! Pa da! Hej, društvo, našao sam ga! Evo ga! Evo našega Znanja!

(Dok on govori, svi se polako ustaju i prilaze Znanju. Odjednom svi počinju govoriti, kao da se upravo bude iz sna, razne definicije.)

■  U 1: Hej! Fotosinteza je...

■  U 2: Nomadi su narod koji se seli s jednog mjesta na drugo.

■  U 3: Dativ znači cilj kretanja, a lokativ mjesto!

■  U 4: Znam kako izgleda vuk, znam kako izgleda vuk!

■ ANICA: HNOS je kratica za Hrvatski nacionalni obrazovni standard!

■ SVI (uglas, skaču): Jupi!!! Ponovo smo pametni!

■ U 5: Znanje, jako si nam nedostajalo i nadam se da nam nikada više nećeš pobjeći.

■  U 3: Da, a bez tebe smo bili taaako glupavi!

■  U 6: A kada smo već kod toga, gdje si bilo do sada?

■  ZNANJE: Ma, malo sam se....znate, igralo...!

(Znanje im počinje objašnjavati i učenici zajedno s njim odlaze sa scene. Na sceni ostaje samo Lijenost koja slegne ramenima, mahne rukom i legne nazad u isti položaj, pjevušeći Opusti se...Na scenu polako dolazi Pripovjedač.)

■  PRIPOVJEDAČ: I tu naša priča završava. Mislim da vam ne moram govriti o tome kako je 7. a ponovo postao najpametniji razred u školi.

(Dok on govori, približuje mu se Lijenost koja ga zagrli.)

Naravno, iz ove priče treba izvući i neku pouku. A pouka je... 

(Pripovjedač počinje zijevati i odlazi zajedno s Lijenosti sa scene.)

....Ma, ne da mi se reći vam tu pouku, izvucite je sami... A ja idem....gledati televizor....

(Lijenost i Pripovjedač odlaze polako pjevajući Opusti se...)

.......

Autorica:

Tomislava ALBERTOVIĆ, prof. hrv. Jezika | OŠ Ivane Brlić - Mažuranić, Rokovci-Andrijaševci

............................................................................

ŽIVA RIJEČ

Igrokaz

 (■ 1. DJEČAK je na pozornici, leži na klupi i glasno uzdiše izgovarajući „Lorena, ah, Lorena!“. Dolazi drugi dječak.)

■ 2. DJEČAK  (oponaša dubrovački govor): Ah, dječače sjetni, štono na tim neudobnim daskama ležiš i uzdišući ime nepoznate djeve izgovaraš, što se to po tvojoj šašavoj glavi mota? Mnijem da su ljubavni jadi u pitanju? Ili te netko na fejsu ignorira?

■ 1. DJEČAK: A šta je tebi? Najeo si se ludih gljiva?

■ 2. DJEČAK: Ahhh, što je meni, pita on! Na satu prelijepoga hrvatskoga nam jezika Držića čitasmo, pisca našeg vrlog, štono mnoge mudre riječi iz pera iscijedi, a da računala nije imao...

■ 1. DJEČAK: (ustaje sa stolica): De ti meni reci  je l' tog tvog Držića mučila ljubav? Stari moj, meni se čini da mi nema pomoći!

■ 2. DJEČAK: Ljubav? Ljubav, zboriš?

■ 1. DJEČAK: (ponovo se „baca“ na stolice): Ah, Lorena, Lorena, ljubav se zove imenom tvojim! Lorena, ljubavi moja! Ah, ah! Ali Lorena me uopće ne primjećuje! Ona ne zna da ja postojim!

■ 3. DJEČAK: (naglo mijenja govor u književni): Čovječe, i sad sam ja čudan jer mi se svidio Držić! Ti si taj koji je malo...Umjesto što tu ležiš i bezveze uzdišeš, pokaži curi da ti se sviđa. Možeš izabrati način na koji ćeš joj to pokazati, stari moj: hoćeš preko fejsa, nekom fora SMS porukom, možeš staviti oglas u novine...Što bi da si živio u Držićevo vrijeme? On je curi eventualno mogao poslati goluba pismonošu i moliti Boga da pogodi kuću!

■ 1. DJEČAK: Izludjet ću, nema mi spasa!

■ 2. DJEČAK: Imaš njezin broj moba?

■ 1. DJEČAK: Imam!

■ 2. DJEČAK: No, hajde, što čekaš? Piši poruku!

(Počinje glasna glazba, nešto moderno. Sjedaju na stolice i pišu poruku. Glazba se stišava.)

■ 2. DJEČAK: Šalji!

(Iza njih prolaze dvije, tri djevojčice.)

■ LORENA (gleda u mobitel): Ha, vidi ovu glupu poruku!

■ 1. DJEVOJČICA: Luuuzeeer!

(Odlaze sa scene smijući se.)

■ 1. DJEČAK (uhvati se za glavu): Neeee, sve je propalo, uništen sam! Nije mi uopće odgovorila!

■ 2. DJEČAK: No, dobro, ovo nije upalilo...Znam! Javi joj se preko fejsa! Znaš kako to ide, pošalji joj zahtjev, a kad te prihvati za prijatelja, onda ćete malo „čatati“ i tako to...Hajde, to mora upaliti!

(Uzimaju laptop i pišu poruku. Na sceni iza njih se ponovo pojavljuje Lorena i njezine prijateljice.)

■ LORENA: Curke, onaj me ne prestaje gnjaviti, sad je poslao zahtjev za prijateljstvo na fejsu, mislim, stvarno...

■ 1. DJEVOJČICA:  I, što si napravila?

■ LORENA: Helou, naravno da sam ga ignorirala!

■ 2. DJEVOJČICA:  Ma, jadnik, koga on zanima! Idemo mi o bitnim stvarima, curke - bijele ili crvene starke, pitam ja vas, ha?

(Odlaze sa scene raspravljajući...)

■ 1. DJEČAK: Trebam li ti reći što se dogodilo?

■ 2. DJEČAK: Ne trebaš, znam što se dogodilo...

 (Jedno vrijeme obojica dječaka sjede zamišljeni, razmišljajući o sljedećim potezima.)

■ 1. DJEČAK: A da joj otpjevam serenadu?

■ 2. DJEČAK: Ne. Ne znaš pjevati.

■ 1. DJEČAK: Darujem joj nešto?

■ 2. DJEČAK: Ne, osim ako nemaš novaca za novi mobitel.

(I dalje sjede i razmišljaju.)

■ 2. DJEČAK:  Znam! Stavit ćemo oglas!

■ 1. DJEČAK: Oglas?!

■ 2. DJEČAK: Da, oglas!

■ 1. DJEČAK: A gdje? U Večernji list?

■ 2. DJEČAK: Ne, u Modru lastu! Znaš da je čitamo na satu hrvatskoga, mora vidjeti taj oglas! Idemo, piši!

(Pišu oglas na računalu, čuje se  vesela glazba. Iza njih se pojavljuju Lorena i prijateljice. U rukama imaju Modu lastu.)

■ 1. DJEVOJČICA  (čita glasno): Draga moja Lorena, ne mogu bez tebe. Ti si slatka i kul i najbolji komad na cijeloj školi. I moraš pročitati ovaj oglas jer sam na njega potrošio cijeli džeparac. Tvoj Marko.

■ 2. DJEVOJČICA:  Džizs, kakav sram!

■ 1. DJEVOJČICA: Taj stvarno nije normalan!

■ LORENA (gleda se u zrcalo i popravlja frizuru): Ah, što reći, stvarno je naporan. No, koga to zanima, moram vam reći, cure, kakvu sam kul majicu jučer vidjela!

(Odlaze sa scene.)

■ 2. DJEČAK: Čuj, stari, ja sam ispucao sve ideje. Mislim da bi sada trebao odustati, ionako ima još milijun cura na ovoj školi...Zaboravi je. Sada moram ići čitati Držića. Vidimo se!

(Na sceni ostaje 1. dječak, tužan i zamišljen. Polako ustaje i kreće kući. S druge strane pozornice izlazi Lorena. Priča na mobitel i smije se, ne vidi dječaka.  Oni se u jednom trenutku sudare. Loreni ispadaju knjige. Dječak ih kupi.)

■ LORENA: Joj, baš si srce!

■ 1. DJEČAK: Ma nije to ništa. Izvoli! (Pruža joj knjige.)

■ LORENA: Hvala, pravi si klavir!

■ 1. DJEČAK: Misliš, kavalir!

■ LORENA: Da, to! Mi se poznajemo? Nisam te viđala u školi.

■ 1. DJEČAK: Paaa, možda!

(Odlaze sa scene pričajući.Pojavljuje se 2.dječak držeći u ruci lektiru, Držića, i glasno čitajući.)

■ 2. DJEČAK: Eto, dragi moji, vidjeli ste kako je priča završila. I zapamtite, ništa na ovome svijetu ne može zamijeniti živu riječ! Tako je bilo i tako će uvijek biti.

(Odlazi sa scene čitajući Držića.)

.......

Autorica:

Tomislava ALBERTOVIĆ, prof. hrv. Jezika | OŠ Ivane Brlić - Mažuranić, Rokovci-Andrijaševci