Moja 'izvanredna' škola doima se poput tvornice rezultata

Zašto bi itko želio otići iz izvanredne škole? To je pitanje koje su mi postavljali nakon što sam se odlučio premjestiti u školu koja je ocijenjena kao „škola koja treba poboljšanje“ nakon tri godine poučavanja u vrhunskoj školi.

Komentari mojih kolega nakon što sam podnio ostavku bili su nešto poput: „Napokon ćeš imati vremena da napraviš neke stvari“.

Činilo se da postoji uvjerenje kako će broj radnih sati ili razina pritiska opasti s premještanjem u slabiju školu.

Međutim, otkrio sam da je to potpuno pogrešno, a ipak, nakon samo jednog polugodišta u novoj školi, moj zdrav razum i strast za ovim poslom polako su obnovljeni. Poput mnogih drugih, pretpostavio sam da izvanredna škola podrazumijeva izvanredno vodstvo i ponašanje, što bi značilo da se mogu fokusirati na razloge zbog kojih sam ušao u profesiju.

Želio sam poučavati, inspirirati i pomoći učenicima da nadmaše vlastita očekivanja, te tako započeo svoju učiteljsku ulogu. No, na sredini moje druge godine poučavanja pritisak je bio veći nego što sam ga iskusio ikada prije u poučavanju.

Svi smo u školi mislili da to, barem dijelom, potječe iz nesigurnosti koju je vodeći tim imao u vezi s održavanjem izvanrednog statusa škole. Ali, problem nisu bila vladina politika ili očekivanja političara, problem je bio manjak sposobnosti tima koji je vodio školu da pruži strateške smjernice za školu koje su uključivale napredak i učenika i osoblja.

Oni su se fokusirali samo na polaganje testova i nizanje podataka koji su se smatrali izvanrednima.

Sve je počelo izgledati kao da radim u tvornici rezultata, proizvodnoj traci koja izbacuje najviše ocjene u nadi da će održati svoj izvanredni status.

OČEKIVANJA SU BILA VRLO DALEKO OD STVARNOSTI, od onoga što su učenici i školsko osoblje zaista mogli postići s vremenom koje su imali.

Gledao sam kako se učenici ruše pod pritiskom zbog nedostižnih ocjena, kako su stavljeni u obavezne interventne grupe zbog dobivanja -5 umjesto 5, i učitelje kako postaju toliko demotivirani da su jednostavno otišli iz profesije.

U to vrijeme prošle godine bio sam na rubu odlaska iz profesije i mahnito sam pretraživao oglase u potrazi za nečim što bi me ispunilo i što ne bi rezultiralo drastičnim smanjenjem već ionako male plaće.

ALI, ZAJEDNICA U KOJOJ SAD RADIM JE TOLIKO DRUGAČIJA od one u kojoj sam bio prije, a jedna od osnovnih stvari nove sredine je KULTURA SUOSJEĆANJA I BRIŽNOSTI koju je kultiviralo vodstvo škole. Prošle godine smo napokon postigli zasluženi status „dobre škole.“

Naravno da sam pod pritiskom: pritiskom da budem uspješan u svom poslu, da proizvodim izvanredne lekcije, pružam vrijedne povratne informacije i postignem natprosječne rezultate.

Ali, odjednom sam u okruženju u kojem se blagostanje učitelja zaista cijeni i gdje su sastanci sa školskim osobljem konstruktivni i svojevrsni oblik podrške.

Čini se da je razlika u tome što nisu izgubili iz vida kako je to raditi kao učitelj s punim radnim vremenom i s punim rasporedom.

I dalje postoje promatranja lekcija, evaluacije i ne prođe tjedan a da jedan od članova administrativnog tima ne posjeti moju učionicu. Ali, to znači da su oni u kontaktu s nama i da su sposobni pružiti nam podršku, savjet i pohvalu kad je zavrijedimo.

Naglašena razlika između moje stare škole i ove je u tome što ovdje postoji osjećaj suradnje i zajedništva, što je suština kad želimo povećati uspješnost učenika.

Ovdje također postoji potpora na osnovnoj razini ili ako je zatražim.

Osjećam se ugodno u izražavanju svojih zabrinutosti i u saznanju da će moje mišljenje biti uzeto u obzir.

Tužna je činjenica da toliko mnogo dobrih i izvanrednih učitelja odlazi iz profesije zato što se slamaju pod nepotrebnim pritiscima koje im nameću oni koji su opsjednuti ljestvicama i rangiranjima. Poučavanje ne bi trebalo biti takvo. Mi trebamo usmjeravanje, fokus i vodstvo, ali ako su školski vođe okrenuti nepovjerljivom mikromenadžmentu, tada suradnja završava, a izazov učeničkom napretku postaje još veći.

Postoji toliko mnogo škola koje učenike stavljaju u središte svega što rade, a ne politiku, standarde, ciljeve, rezultate.

Stoga je učitelju koji se nađe u poziciji sličnoj onoj u kojoj sam se ja našao moj savjet – promijenite školu, a ne profesiju.

...........................

NAPOMENA:

• The Guardian su britanske dnevne novine osnovane 1822. godine, a izdaje ih Guardian Media Group. Mrežne stranice The Guardiana – guardian.co.uk – jedne su od najposjećenijih internetskih stranica na engleskom jeziku.
• Izvor: theguardian.com