Potreba Vijeća za hrvatski jezik i jezičnog zakona

...pojedinih sudionika okrugloga stola na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Uz ostalo pojedini jezikoslovci smatraju da Hrvatskoj „nije potrebna nova Deklaracija jer hrvatski jezik nije ugrožen od srpskoga jezika“.

Zašto se je pojavilo upravo ovakvo mišljenje, nije sasvim jasno, valjda nakon tiskanja pojedinih novina koje su skrenule pozornost na otvoreno pismo u obliku peticije prigodom 50. obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Peticiju je pokrenulo koncem veljače ove godine uredništvo Jezika, časopisa za kulturu hrvatskoga književnoga jezika (Deklaracija o hrvatskom jeziku: otvoreno pismo hrvatskoj javnosti).

Malo je čudno ili se pak uopće ne treba bilo čemu čuditi da su osnovnu pozornost skrenuli ne na glavni zahtjev otvorenoga pisma časopisa Jezik za uspostavu ukinutoga Vijeća i usvojenje jezičnoga zakona, nego na ugroženost hrvatskoga jezika od strane srpskoga. Doista nema ugroženosti od strane srpskoga jezika, ali osnovno težište u toj Peticiji upravo je u tom da se skrene pozornost javnosti na to da i Hrvatska treba imati svoje strukovno jezikoslovno tijelo i jezični zakon.

Ponajprije treba reći da je okrugli stol u povodu 50. obljetnice Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskoga književnoga jezika održan ne samo u Zagrebu nego i u Zadru i Splitu, ali ove činjenice pojedini novinari zaobilaze. I tamo je također bilo stavova jezikoslovaca o Deklaraciji i o suvremenom stanju hrvatskoga jezika.

Zanimljivo je da se ponovno ponavlja teza o ugroženosti kao da netko predlaže pisanje „nove Deklaracije“ o hrvatskom jeziku zbog ugroženosti od srpskoga jezika. U otvorenom pismu ništa ne piše o potrebi pisanja nove Deklaracije i tamo je riječ ponajprije ne o ugroženosti od srpskoga jezika, nego o pojedinim tendencijama povratka na staro, o pokušajima stvaranja "zajedničkoga štokavskoga jezika" od strane međunarodne skupine aktivista i dijela jezikoslovaca koji ponovno osporavaju samosvojnost hrvatskomu jeziku i pravo hrvatskomu narodu na vlastiti hrvatski jezik. A zar jugounitaristički pokušaji povratka na staro ne postoje?

Osim toga riječ pokušaji i ugroženost nije jedno te isto. Osnovnu pozornost Peticija je usmjerila na uspostavu Vijeća za hrvatski jezik, te izradbu i usvojenje jezičnoga zakona, ali o tom nema ni jedne rečenice.

Novinari u pojedinim novinama svjesno ili nesvjesno pitaju pojedine jezikoslovce ponajprije o tzv. ugroženosti za hrvatski jezik, a bilo bi ih lijepo konkretno pitati o mogućnosti uspostave novoga vijeća za hrvatski jezik i o jezičnom zakonu. Tada bi bilo jasnije tko i što doista misli o glavnom. Ispada da pojedinci, ne čitajući ili čitajući izvornik, ponajprije obraćaju svoju pozornost na djelomice sporedne rečenice u bilo kojem tekstu, a ne na stvarnu svrhu.

Mnogi su se ljudi, uključujući i jezikoslovce, složili da je Hrvatskoj potrebno Vijeće za hrvatski jezik i usvojenje jezičnoga zakona, a ne pisanje nove Deklaracije o hrvatskom jeziku. Ispada da od novoga još neformiranoga vijeća neki pojedinci ili skupine bježe kao vrag od tamjana. [ IZ DRUGIH IZVORA | hkv.hr | Artur Bagdasarov ]