Daleki, izolirani Uskršnji otok

Čileanski Uskršnji otok jedno je od najizoliranijih mjesta na svijetu. Nalazi se u južnom dijelu Pacifika, 3.600 kilometara od obale Južne Amerike i više od 2.000 km od najbližeg naseljenog otoka.

Uskršnji otok poznat je po svojim kamenim kipovima. Obuhvaća područje od 163 četvorna  kilometra, a stalnih je stanovnika (prema popisu iz 2011.) 5.034.  

Na lokalnom jeziku ovaj trokutasti otok usred oceana, poznat je kao „Rapa Nui“. Polineški doseljenici stigli su na Uskršnji otok tijekom prvog tisućljeća. Tamo su živjeli izolirani od ostatka svijeta sve dok nizozemski moreplovac Jakob Roggeveen, nije došao na otok na dan Uskrsa 1722. godine, otkud i ime otoku.

Uskršnji otok se pripojio Čileu 1888. po 'Policarpo Toru' -  "Ugovoru o pripajanju otoka"  koji je vlada Čilea potpisala zajedno s urođenicima, i on je danas Nacionalni park.

Konflikti između klanova, bolesti i prirodne katastrofe drastično su smanjile populaciju Uskršnjeg otoka. Do kraja 19. stoljeća ovdje je živjelo samo stotinjak ljudi.

Tijekom prošlog stoljeća sve je više Čileanaca stizalo je na Uskršnji otok, a zbog svoje posebnosti  1995.  UNESCO je proglasio Uskršnji otok dijelom Svjetske baštine.

Glavna atrakcija otoka su kameni „moai“  kipovi koji su raštrkani diljem otoka. Naime, oko 1100-te godine isklesani su moai, kipovi koji su predstavljali duhove predaka, čuvare otoka. Na otoku je pronađeno ukupno 887 statua, a najviša, Paro, visoka je zamalo 10 metara i teška 82 tone. Pronađena i jedna nedovršena statua koja je trebala biti visoka oko 21 metar i teška oko 270 tona. Otočani su isklesali ove kipove iz vulkanskog stijenja i postavili ih na postolja.

Kako je otok je sačinjen od tri vulkana Poike, Rano Kau-a i Terevaka, najveći broj (95%) tih „moai“  kipova izrađeno je od kamena iz kamenoloma s obronaka vulkana Terevaka.
Srušenim stablima koristili su se da bi prevezli kipove do mjesta na kojima sada stoje. U vrijeme kad su Europljani stigli na otok jedva da je ostalo drveća na njemu.

Većina kipova uništena je u vrijeme kada je oko 1680-te izbio krvavi rat između dvije skupine plemena (obitelji) a sve zbog nestašice hrane. Rat do istrebljenja vodile su dvije skupine: “Dugouhi” i “Kratkouhi”, Kratkouhi su izašli kao pobjednici, a postoji priča da su čak ubijali žene i djecu svojih neprijatelja koje su poslije pojeli. Pored toga, rušili su i kipove koji su štitili Dugouhe.

Arheolozi i učenjaci pokušali su rekonstruirati neke kipove i vratiti ih na njihova izvorna mjesta.