Prof. dr. sc. Ivo Nejašmić dobitnik je nagrade „Federik Grisogono”

Nagrada mu je predana na godišnjoj skupštini toga društva u Zadru. Ivo Nejašmić, redoviti profesor u trajnom zvanju, rođen je 1948. u Splitu. U rodnom je gradu završio gimnaziju i diplomirao povijest i zemljopis na Pedagoškoj akademiji. Studij geografije nastavio je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojem je diplomirao, magistrirao i doktorirao. Najprije se zaposlio u Centru za istraživanje migracija u Zagrebu (poslije Institut za migracije i narodnosti).

Od 1993. godine predaje na Filozofskom fakultetu – Pedagogijske znanosti (poslije Učiteljska akademija, danas Učiteljski fakultet) na kojem je radio do kraja 2003. godine. U tom je razdoblju bio pročelnik odsjeka i prodekan za nastavu. Početkom 2004. zaposlio se na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Obnašao je dužnost predstojnika Zavoda za socijalnu geografiju i pročelnika Geografskog odsjeka.

Od 1. listopada 2011. zaposlen je (ponovno) na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U Školskoj knjizi je od 2004. godine jedan od autora udžbeničke serije, pomoćnih nastavnih sredstava te metodičkih priručnika Naš svijet u trećem i četvrtom razredu osnovne škole.

Najcitiraniji je hrvatski geograf, a znanstveni i stručni interes profesora Nejašmića uglavnom je geografija stanovništva (demogeografija). Veći dio njegovih radova odnosi se na prostornu pokretljivost, depopulaciju, bioreprodukciju i strukturna obilježja stanovništva Republike Hrvatske.

Objavio je pet znanstvenih knjiga (od kojih dvije u suautorstvu), dva poglavlja u knjigama, pedeset pet znanstvenih radova, dvije knjige za učitelje (metodički priručnici, u suautorstvu) i dvadesetak stručnih radova.

Prof. dr. sc. Ivo Nejašmić održao je na skupštini Hrvatskoga geografskog društva u Zadru predavanje Vanjska migracija stanovništva Hrvatske u 20. stoljeću: demografske posljedice negativne bilance.

Prilažemo sažetak predavanja. Tijekom 20. stoljeća s prostora današnje Republike Hrvatske iselilo se oko 2,3 milijuna osoba, a doseljavanje je nadomjestilo nešto manje od polovine ukupnog iseljenog kontingenta.

Selilački „bilančni manjak“ odnio je trećinu prosječnog broja stanovnika, ili nešto više od polovine ukupne prirodne promjene (priraštaja). Računa se da ukupni populacijski gubici Hrvatske u razmatranom razdoblju iznose oko 1,89 milijuna osoba, a pojedine kategorije imaju sljedeći udio: negativna bilanca vanjske migracije 63,3%, ratni gubici 32,7% i epidemije 4,0%. Da nije bilo vanjske migracije (u hipotetički „zatvorenoj populaciji“) Hrvatska bi 2001. godine imala najmanje 6,22 milijuna stanovnika, ili 40,1% više od popisanog broja.

Do punog su izražaja došli i dugoročni (odgođeni) učinci dugogodišnjeg iseljavanja, odnosno negativne migracijske bilance. Iseljavanjem najvitalnijih dobnih skupina, došlo je do sužavanja fertilnih kohorti, a posljedično do smanjenja rađanja i povećanja stope smrtnosti i u konačnici do negativne stope prirodne promjene.

Neprekidno i jako iseljavanje (negativna migracijska bilanca), posebice iseljavanje mladih dobnih skupina, jedan je od glavnih čimbenika zbog kojeg se Hrvatska našla među zemljama s najstarijom populacijom. Izrazito negativna bilanca vanjske migracije iz analiziranog razdoblja utjecat će, zakonitošću demografske inercije, i to negativnog momentuma, na daljnje pogoršanje dobnog sastava (starenje) i smanjenje broja stanovnika Hrvatske.