Koje zemlje nude svojim građanima najbolju višu edukaciju?

Kompetitivnost među sveučilištima je iznjedrila rangiranja i ljestvice koje pokušavaju odrediti koja su najbolja sveučilišta na svijetu. Takvi se popisi obično temelje na faktorima poput istraživačkih ishoda, prestiža i postignuća studenata. Iako različite mjere proizvode različita rangiranja, najbolji fakulteti su vrlo slični u tim evaluacijama.

Broj globalno rangiranih fakulteta u nekoj zemlji koristi se da bi se izmjerila kvaliteta visokog obrazovanja u toj zemlji. Međutim, ta perspektiva zanemaruje rastuću nejednakost prisutnu u višoj edukaciji.

IZAZOV NAŠEG VREMENA: NEJEDNAKOST

Nejednakost je jedan od najvećih izazova suvremenog društva. Ali, ta je rasprava većinom fokusirana na nejednakost prihoda i bogatstva, a puno se manje pažnje pridaje nejednakosti prilika za visokokvalitetno tercijarno obrazovanje.

Ipak, nejednakost edukacije je iza nejednakosti u prihodima – osim toga, povlašteni ljudi obično upisuju ista sveučilišta, a to nejednakosti u prihodima čini još većima.

Alternativna perspektiva kvalitete edukacije – s posebnim naglaskom na nejednakost – jest da uzmemo u obzir onaj dio sveučilišta neke zemlje koja su globalno rangirana. To daje širu sliku o tome koji dio populacije neke nacije ima pristup visokokvalitetnom tercijarnom obrazovanju.

Zapravo, razlika između uspješnosti zemlje u apsolutnom broju kompetitivnih institucija protiv postotka institucija u toj zemlji koje su međunarodno rangirane jest mjera opsega nejednakosti u edukaciji.

Edukacijska nejednakost – pogotovo ona koja se odnosi na manjak pristupa (onih koji to zaslužuju, ali si ne mogu priuštiti) elitnim školama – proširuje društveni jaz.

Elite se okupljaju na prestižnim sveučilištima, a masama ostaju manje kompetitivni fakulteti. Ne samo da elitna sveučilišta nude bolje okruženje za akumulaciju ljudskog kapitala, nego djeluju i kao mjesto za kultiviranje društvenih mreža i razvoj društvenog kapitala – cijelo vrijeme isključujući one koji su u nepovoljnijem položaju – što je ključno za uspjeh u životu.

JESU LI AMERIČKA SVEUČILIŠTA DOBRA KAO ŠTO MISLIMO?

Pruža li SAD – koji je redovito pri vrhu ljestvica najboljih sveučilišta – zaista tako kvalitetnu edukaciju?

Iako je većina globalno rangiranih sveučilišta u SAD-u, samo šačica Amerikanaca zapravo studira na tim sveučilištima.

Većina američkih sveučilišta nije globalno ocijenjena.

Zapravo, samo 3 posto američkih sveučilišta je među 200 najboljih na svijetu, a 8 posto je među 1000 najboljih na svijetu.

Drugim riječima, prosječan tercijarni student u SAD-u ne pohađa globalno kompetitivnu školu. Američka viša edukacija služi svojoj svrsi kad su u pitanju elite, ali ne i mase. Kakva je situacija u drugim zemljama?

Dijagram koji slijedi pokazuje razliku u uspješnosti između (I) apsolutnog broja elitnih škola i (II) dijela nacionalnih institucija koje su globalno rangirane. Strelice pokazuju migraciju između rangova.

■ HONG KONG ima samo četiri sveučilišta među najboljih 200, ali to je 18 posto njegovih škola. Štoviše, više od četvrtine (27 %) njegovih sveučilišta rangirano je među 500 najboljih.

■ VELIKA BRITANIJA ima ujedno visok apsolutni broj globalno rangiranih sveučilišta i visok postotak sveučilišta koja su globalno rangirana. Ona je na drugom mjestu po broju sveučilišta u najboljih 200 i najboljih 500 na svijetu, te je globalni vođa u najboljih 1000.

■ U ŠVEDSKOJ osoba koja je nasumično dodijeljena nekom sveučilištu imala bi 1 od 4 (24 %) šanse pohađanja globalno rangirane škole.

■ KINA ima 43 sveučilišta u najboljih 1000, ali to je samo 2 posto njezinih institucija.

■ JAPAN I KOREJA također imaju mnogo globalno rangiranih sveučilišta (37 i 27), ali postižu mnogo slabije rezultate kad uzmemo u obzir dio njihovih fakulteta koji su globalno rangirani (4 % i 7 %).

■ INDIJA ima samo sedam globalno rangiranih fakulteta, što je manje od 1 posto njezinih sveučilišta.

NAMEĆE SE SLJEDEĆE PITANJE – koliko je važna elitna viša edukacija?

Ekonomist s Princetona Alan KRUEGER i istraživačica Stacy DALE BERG tvrde da sposobni učenici koji pohađaju manje selektivne fakultete nisu hendikepirani time u pogledu svojih životnih ušteđevina, ali učenici koji su u ekonomski nepovoljnijem položaju imaju određenu dobit od pohađanja selektivnih fakulteta. Ipak, ta studija je bila ograničena na elitne fakultete te dobre, ali manje selektivne fakultete.

Još jedna perspektiva koju možemo uzeti u obzir jest da razmislimo vodi li viši postotak elitnih sveučilišta u nekoj zemlji do višeg prosječnog akademskog uspjeha.

Sljedeći dijagram testira taj odnos s prosječnim rezultatima GMAT-a (po zemljama) kao mjerilo akademskog uspjeha.

(GMAT, Graduate Management Admission Test, koristi se kao prijamni ispit za upis na MBA programe – Masters of Business Administration – u SAD-u te za upis na mnoge međunarodne programe studija.)

Iako korelacija između postotka globalno rangiranih fakulteta i prosječnog GMAT rezultata nije snažna (p = 0,218), svejedno je pozitivna i statistički drugačija od nule.

Prosječnom stanovniku neke zemlje nije važno ima li sveučilišta poput Stanforda ili Oxforda, nego kvaliteta sveučilišta koje će njihova djeca pohađati.

Oni koji donose političke odluke moraju osigurati da visokokvalitetno tercijarno obrazovanje bude dostupno svima, ne samo eliti. Inkluzivna visoka edukacija mogla bi premostiti društveni jaz koji razdvaja društvo. [ IZ STRANIH IZVORA | weforum.org ]