Utvrđivanje vokabulara

Godinama smišljamo metode kojima bismo omogućili našim učenicima da što lakše zapamte nove riječi. Dandanas se točno sjećam u kojoj sam pjesmi naučila neku bitnu englesku riječ samo zato što je meni bila važna, zato što sam željela znati što znači, pa sam prelistavala rječnike i zapamtila je bez potrebe za ponavljanjem. Na nastavnom satu na kojem smo ponavljali vokabular prije testa te nakon što je studentica na pokaznom satu primijenila neke svježe ideje, odlučila sam potaknuti djecu na pozitivno razmišljanje, odnosno na pokazivanje riječi koje znaju, a tek potom onih koje im nisu poznate.

Označavanje kvačicom riječi koje su im poznate učenicima nije ništa novo, no željela sam im pokazati da uz malo truda mogu pratiti svoj napredak unutar jednoga školskog sata. Stoga su najprije trebali napisati brojriječi koje znaju (njih je uglavnom uvijek više od polovice) te nakon toga označiti one koje ne znaju (uglavnom se to odnosi na njihovo značenje, ali i na njihov izgovor ili pisanje). Nakon toga su im učenici kojima su te riječi poznate objašnjavali njihovo značenje služeći se parafrazama, sinonimima, riječima suprotnog značenja, mimikom ili pak stavljajući ih u određeni kontekst. Ako učenik i nakon toga nije mogao otkriti značenje pojedine riječi, preveo bi mu je netko od njegovih razrednih kolega. Pritom su se mnogi učenici, pa i slabiji, trudili objasniti riječi na bilo koji način ne razmišljajući o pogreškama. Tako nam je u obradi vokabulara govor postao dominantna vještina koju su učenici vježbali „usput”. Evo primjera kako to može izgledati:

 S1: What does the word ARMADA mean? Something like an army?

S2: No, something like an army ship.

T: You mean a warship?

S3: Maybe a lot of warships?

T: How many of you think it's a lot of warships? Hands up!...

U primjeni navedene metode učenici pomažu jedni drugima, a učitelj ih sluša, promatra i pomaže im tek ako sami ne uspiju pronaći odgovor. Može se poslužiti i igrama s tvorbom riječi u kojima najbolji učenici dolaze do izražaja pomažući slabijima. Na taj se način obogaćuje vokabular svih učenika.  Na idućem satu učenici mogu raditi u paru ili manjim skupinama, bolji učenici mogu biti mentori slabijima, a učitelj može zatražiti od učenika neka sami smisle različite zadatke za provjeru svojeg vokabulara. Oni mogu sami odabrati riječi čije bi poznavanje, prema njihovu mišljenju, trebalo provjeriti. Uglavnom su to riječi  koje se često rabe i koje će im svima trebati u svakidašnjem životu.

Umjesto štrebanja nepreglednog niza riječi, možemo se zajedno sa svojim učenicima igrati riječima služeći se njima u govoru i ne zamarajući se time koliko ćemo ih puta ponoviti i hoće li ih svi učenici zapamtiti te znati pravilno upotrijebiti u testu.

Uz takav način rada možda će nas i rezultati testova ugodno iznenaditi.

Piše: Marina Hadžiomerović, prof., OŠ Medvedgrad, Zagreb