Više vremena trošimo na planiranje nego na podučavanje? Imamo problem

Popis svega što moramo učiniti praktički je beskrajan: unos podataka, planiranje lekcija, pročitati sve ono za što nismo imali vremena…

Stoga su mnogi od nas zagušeni radnim opterećenjem. Možemo li pronaći način da se nosimo s radnim opterećenjem kada toliko aspekata ovog posla zahtijeva naše vrijeme?

To je važno pitanje ne samo na osobnoj razini glede našega psihičkog zdravlja i blagostanja nego i na razini cijeloga školskog sustava.

………….

Mislim da se možemo složiti oko jednoga: „Ako nešto ne poboljšava podučavanje, tada to ne bismo ni trebali raditi“, kaže jedan ravnatelj

………….

Mnogo je toga dosad rečeno o ovom pitanju, ali sve je to nedovoljno da bi se stvari uistinu promijenile nabolje. S vremenom smo došli u nepodnošljivu situaciju u kojoj učitelji rade i po 54 sati na tjedan, a školski vođe 60 sati.

• Kako riješiti problem radnog opterećenja

Ako kao pripadnici ove profesije ozbiljno pristupamo tom problemu, tada moramo naglasiti područja u kojima radimo previše i omogućiti školskom osoblju da samo odlučuje što učiniti u vezi s tim. To uključuje cijelo osoblje, od vođa do asistenata u nastavi i školskih kuharica – radno opterećenje utječe na sve.

STOGA, ZAŠTO NE BISMO KRENULI OD SLJEDEĆEGA?

■ Učitelji previše rade. Svaki sat pred razredom podrazumijeva dodatan sat pripreme i reakcije na nju.

■ U ovoj profesiji čini se kao da izmišljamo sastanke samo radi sastanaka. Naravno, svaki sastanak mora biti esencijalan, dobro isplaniran u sadržajnom smislu i što se tiče osoblja koje mora sudjelovati na njemu.

■ Zašto stvaramo toliko mnogo podataka i, s njima, svu onu papirologiju koja nas progoni u noćnim morama? Gdje je nestalo profesionalno mišljenje?

■ Mi planiramo više zbog administrativnih potreba nego zbog potreba samih učenika. To znači da gubimo spontanost učitelja, kreativnost i donošenje odluka na licu mjesta. Kada učitelji provode više vremena na planiranje nego na podučavanje, tada znamo da imamo problem.

■ Previše ocjenjujemo, a sve da bismo zadovoljili nadređene i roditelje. Istraživanja pokazuju da je najučinkovitiji oblik ocjenjivanja zapravo angažiranost i rasprava s učenicima u stvarnom vremenu.

■ Kada je riječ o kurikulu, provodimo daleko previše vremena „ponovo otkrivajući kotač“. Zašto se nešto što smo radili prošle godine sada smatra „lošom praksom“ ako je to funkcioniralo?

■ Prevelik dio učiteljeva kontinuiranoga profesionalnog razvoja za njega je samog nevažan. Profesionalni razvoj mora biti ciljan i smislen.

■ Nemojmo zaboraviti ispunjavanje formulara. Previše zapisujemo na štetu komunikacije licem u lice.

To je, naravno, samo popis nekih od glavnih problema.

PITANJE KOJE SE POSTAVLJA JEST SLJEDEĆE: Kako možemo smanjiti količinu bačenog vremena u svakom od tih područja? To nije toliko komplicirano. Za početak, mogli bismo uvesti ovo pravilo: „Ako nešto ne poboljšava podučavanje, tada to ne bismo ni trebali raditi.“

Sve to zvuči prejednostavno… možda i jest.

……………………

NAPOMENA

• TES je digitalna zajednica s više od 3,6 milijuna registriranih korisnika u 279 zemalja i teritorija, te stoga najveća mreža učitelja koja pomaže savjetovati, informirati te inspirirati edukatore diljem svijeta.
• Izvor: tes.com