Kako natjerati djecu da čitaju povratne informacije

No svi učitelji znaju koliko ta jednostavna radnja može biti obeshrabrujuća [ne mogu biti jedina koja tako misli, zar ne?].

Tu je kolutanje očima, zatim šaputanje „Koliko si dobio?“ i „Meni je dala...“ Na kraju esej koji ste toliko pažljivo čitali i ispravljali završi gurnut na dno ruksaka ili nemarno bačen u koš za smeće.

„Ajme, drago mi je da nisam potrošio previše vremena na taj zadatak“, nikad nije rekao nijedan učitelj.

Iskreno govoreći, došla sam do točke gdje čekam toliko dugo da vratim ispravljene zadatke da djeca gotovo zaborave na njih, a time i ja. Joj.

Na satu engleskog jezika tražim od svojih učenika da mnogo pišu. Ne ocjenjujem sve što pišu, ali kada su posrijedi „veliki eseji“, ocjena koju će dobiti postaje jedini motivator njihova pisanja. To me frustrira i, prema mome mišljenju, udaljava ih od onoga do čega bi im zapravo trebalo biti stalo, a to je pisanje.

Stvarno mi je smetalo što djeca ne mare za primjedbe koje sam ostavila na njihovu eseju, ne samo zato što sam izdvojila vrijeme za to nego i zbog toga što to radim da im pomognem. Želim da napreduju u pisanju i mnogi u tome i uspijevaju, ali još mi se čini da je mnogima stalo samo do tog broja.

Neću lagati, to me ljuti. Osjećam ne samo da gubim vrijeme nego i da njih jednostavno nije briga. Tada se počinju gomilati negativne misli: Kako će preživjeti ako ih nije briga za povratnu informaciju? Što će biti na fakultetu? Ili kad nađu posao?

Nakon što sam se borila s tim devet godina, nisam mogla više. Morala sam to preboljeti ili popraviti. S obzirom na to da nisam tip koji lako odustaje, pripremila sam se pronaći način da natjeram učenike da čitaju povratnu informaciju i manje se brinu za ocjenu.

ISPRAVAK IGNORIRANE POVRATNE INFORMACIJE

Rješenje je bilo nevjerojatno lako. Prošle godine djeca su predavala eseje s temom Google učionice, ali u rubrici za ocjenu, umjesto ocjene, ja sam pisala komentare. Učenici su dobili natrag eseje s komentarima, ali bez ocjene.

Iz toga se rodio novi sustav: vraćanje pismenih zadataka samo s komentarom i odgoda konačne ocjene kako bi se fokus učenika premjestio s ocjene na povratnu informaciju.

Ovaj jednostavan potez odgađanja ocjene značio je da djeca moraju razmisliti o svom pisanju. Morali su nakon nekoliko tjedana ponovo pročitati svoj esej i probaviti komentare, što im je omogućilo da bolje prepoznaju što su učinili dobro, a što ne tako dobro. Reakcija učenika bila je vrlo pozitivna, razumjeli su korist od ponovnog čitanja eseja i obraćanja pozornosti na povratnu informaciju. Jedan dječak je rekao: „Gospođo Louden, vi ste genij. Nikad prije nisam čitao što učitelji pišu na mojim esejima, a sad moram.“

PLAN

Kada sam prvi put to iskušavala s učenicima, nakon što sam podijelila eseje s komentarima, napisala sam sljedeće upute na ploču:

• Ponovo pročitajte esej uključujući moje komentare.
• Napišite tri opažanja na temelju pročitanoga i dva pitanja o kojima ćete raspraviti sa mnom na našoj individualnoj konferenciji. Postavite pitanja vezana za komentare, kako nešto učiniti drugačije, kako popraviti stvari itd.
• Ocijenite sami sebe.
• Budite spremni na raspravu o svemu tome.

Isplanirajte vrijeme za individualni rad kako biste se mogli sresti sa svakim učenikom pojedinačno. Na mojim konferencijama djeca dođu do mog stola, ja počinjem riječima „O čemu želiš razgovarati?, zatim im prepustim vođenje konferencije. To je prilično cool jer imam priliku čuti što imaju reći. Mnogi kažu nešto poput „Ne mogu vjerovati da sam učinio... pogrešku“ ili „Neugodno mi je, imam toliko pogrešaka!“ ili moja omiljena „A točno ste nam rekli da to ne radimo.“ Razina refleksije bila je dublja od svih s kojima sam se dotad susretala. Uvjeravala sam ih da je sve u redu i da ne tražim savršenstvo, a u sebi sam bila uzbuđena što primjećuju ono što sam ispravila.

Nakon toga obično postave pitanje. To je vrlo uzbudljivo jer to su trenutci u kojima oni zapravo uče! Svjedočila sam velikom broju učenika koji su napredovali ove godine upravo iz takvih razgovora.

Na kraju završavam s pitanjem kako bi ocijenili sebe. Taj je dio zabavan jer su oni najčešće mnogo stroži prema sebi nego što bih ja bila. Nakon toga predajem im rubriku s ocjenom i dodatnim komentarima. Djeca su obično zadovoljna ocjenom jer nakon analize, ona je viša nego što su očekivali, što je u suprotnosti sa starim danima kada su govorili „Dala mi je trojku“, misleći da su zaslužili peticu.

..................

NAPOMENA

• Cult of pedagogy jest stranica koju vodi tim ljudi posvećeni unapređenju prakse u učionici.
• Izvor: cultofpedagogy.com