Danas je učiti djecu čitati kao paliti vatru na kiši pod jakim vjetrom

Mel.fm -  stranica na ruskom jeziku posvećena obrazovanju i odgoju, donosi post Galine Juzefovič u cijelosti.

Znate, ja još govorim o tome kako djeca čitaju jer mi se to čini vrlo važnim. Oprostite, ali u nastavku će biti mnogo riječi. Dakle, po točkama.

Uvjetni mi, to jest roditelji, nismo čitali onako kako danas čitaju naša djeca. U većini slučajeva naše je čitanje bilo prisilno i za nečitanje se kažnjavalo. Grubo govoreći, mi nismo imali kamo uteći od čitanja zbog ograničenih mogućnosti koje nam je tadašnje tržište zabave moglo ponuditi. Dakle, ne treba hvaliti svoju posebnu „ljubav prema čitanju“ i smatrati je znakom svoje posebne kulture i duha i trebalo bi se prisjetiti poznate izreke „Strpljen – spašen“.

Za moderno dijete koje živi u svijetu beskonačnog spektra zabave i brzog tempa života, čitanje je samo jedan od način zabave koji je prilično mukotrpan i dugotrajan. To znači da dijete ima kamo uteći te dijete to i čini i na najmanji pritisak te će biti vrlo teško vratiti ga čitanju.

Danas je učiti djecu čitati kao paliti vatru na kiši pod jakim vjetrom: u načelu moguće, ali ne jednostavno te zahtijeva brigu, strpljenje i brzu reakciju na povratnu informaciju od djeteta.

Nove dječje i tinejdžerske knjige nisu bolje od starijih, ali u prosjeku su bolje prilagođene modernoj djeci navikloj na beskonačan broj pokretnih slika, djecu koja se odmah iz vrtića lansiraju u drugu kozmičku brzinu. Pokušavati mehanički prenijeti na djecu svoja čitateljska iskustva i nametati im dobre stare romane Julesa Vernea, Fenimorea Coopera i Maynea Reida, koje mi po starom sjećanju smatramo sadržajem „kulture“ i „duhovnosti“ i riskiramo ugasiti vatru dječjeg čitanja, ne dajući joj da se rasplamsa.

Ne treba obezvređivati njihov ukus, to jest, ako djeca ne čitaju ono što se vama čita, a to što vam se sviđa, ne čitaju, to nije razlog da im kažete da griješe. Ponavljam, jer je važno – za današnju djecu čitanje je zabava i zadovoljstvo koje se ni po čemu ne razlikuje od gledanja serije ili igranja računalne igrice i ne postoji bolji način da se dijete odvrati od čitanja od toga da mu se govori o „duhovnosti“, „ti ništa ne razumiješ u knjigama“ i „treba čitati“.

To ne znači automatski da sve „dobre stare knjige“ nisu odgovarajuće – ja sam i dalje uvjerena da je, recimo, Otok s blagom idealna knjiga za većinu djece, a i mnogo drugih klasičnih romana izvrsno se uklapa u trendove modernoga dječjeg čitanja. No djeci treba pristupiti s mjerom, a ne pokušavati, primjerice, djetetu koje ima osam dodatnih aktivnosti na tjedan utrapiti Petnaestogodišnjeg kapetana, roman u kojem se radnja počinje zbivati negdje na 60. stranici (nisu svi u stanju iz druge kozmičke brzine usporiti na pužev tempo za petnaest minuta). Riječju, čini mi se vrlo važnim razmišljati o tome što i zašto nudimo konkretnom djetetu.

Voljeti čitanje je dobro, ali ne zato što čitanje razvija riječ (riječ razvijaju smisleni i kvalitetni razgovori) ili potiče duhovni rast, nego zato što ono pruža savršeno osobitu, ničemu drugom nalik radost, koju je jedan moj poznanik nazvao „kazalištem u vlastitoj glavi“. Naučiti dijete doživjeti tu radost izravna je odgovornost svakog roditelja, ali nijedna radost ne može biti presađena kroz gluhoću, nepromišljeno prenošenje, zastarjelu praksu i silu.

Oprostite zbog odrješitosti, ali mi se srce ubrza kad vidim roditelja kako otima djetetu iz ruke Percyja Jacksona i pokušavaju ga zamijeniti Tominim djetinjstvom (Garin Mihajlovski) ili Neznankom na Mjesecu (Nikolaj Nosov).

..................

NAPOMENA

• Mel.fm je stranica na ruskom jeziku posvećena obrazovanju i odgoju.
• Izvor: mel.fm