Zašto bi učenici trebali čitati

To ima nekakve veze s time kako škole gledaju na taj problem. Nazovite to „pismenošću”. Sterilizirajte je. Odvojite je od njezina ljudskoga konteksta sve dok to ne postane potpuno „školska” stvar i nešto što je dobro za vas pa ćete biti zahvalni što ste to napravili.

Baš poput pranja zubi.

Dekodiranja i razumijevanja.

Čitanje je vještina koja se poučava.

Ovo je dijelom definicija čitanja. Čitanje riječi predstavlja mnoštvo ideja. To je glagol, ali to je toliko poznata ideja i pasivni proces usmjeren prema van da funkcionira gotovo poput imenice. Čitanje može stvoriti neku vrstu stanja koje sliči na tok u kojem se svijest čitatelja spaja sa svijesti pisca kroz tekst.

A kada se to dogodi, svo troje na neki način mogu nestati. Ne postoji čitatelj, ni pisac, ni tekst, već samo um koji se igra s idejama dok svijet oko njega nestaje. Ali to je samo najbolji mogući scenarij koji je uvelike romantiziran i to nije ono na što sam mislio na početku ovog teksta.

Dakle, EDUKACIJA. Poučavanje čitanja zahtijeva od nas učitelja da ga razlomimo na dijelove, obično na procese dekodiranja i razumijevanja. Dekodiranje se sastoji od mješavine slova i zvukova – nespretnih mješavina, nepravilnih riječi i prepoznavanja obrasca. Fonologija. To je doslovno učenje pričanja novog jezika, koji se sastoji od alfanumeričkih znakova na papiru (koji mogu putovati kroz vrijeme) umjesto od zvukova koji nastaju u vašim ustima. Cijeli proces započinje i završava u vašem mozgu i ako ga možete internalizirati on postaje dio vašeg uma.

S druge strane, razumijevanje je više metakognitivno i osobno.

Kod razumijevanja čitatelj uzima internalizirane simbole te, pomoću vlastite sheme i pozadinskog znanja, pretvara simbole u nešto što može prepoznati. Tako nastaje značenje. Dakle, kada učitelj svoje učenike želi naučiti čitati, mora izabrati hoće li poučavati dekodiranje, razumijevanje ili pokušati oboje spojiti u jedno.

Međutim, ovo ne mora nužno predstavljati problem.

Bez obzira na njezine dobre namjere, pedagogija je inherentno destruktivna. Ona želi promijeniti, reformirati, pročistiti, promijeniti, reducirati, povećati. Drugim riječima, fokusiranje na čitanje kao na vještinu, tj. kao nešto što se procjenjuje brzinom čitanja i širinom vokabulara te izvlačenjem glavnih ideja iz teksta, autorovih namjera, svrha i detalja i milijun drugih stvari koje se traže od čitatelja tijekom čitanja nekog teksta da bi on postao smislen za njih – sve to uništava čitanje od samog početka.

Pretpostavka je ta da ako pojedinac može čitati, i to dobro, tada će on to i napraviti. To je koristan mikrokozmos koji naglašava da obrazovanje može rasti. Razmislite o sljedećem:

Vještine naspram navika.

Sposobnosti naspram težnji.

Mogućnosti naspram naklonosti.

Kada se usredotočimo na poučavanje sadržaja umjesto na poučavanje djeteta, gubimo dijete.

Radimo u industriji usmjerenoj na kurikulum i podatke te institucionalno fokusiranoj, a naš jezik odražava taj pristup.

„Napredak. Prihvaćanje. Odbacivanje. Proći. Pasti. Registrirati. Upisati. Procijeniti. Podatci.”

Kada želimo poboljšanje, tražimo način na koji da poboljšamo ono što smo oduvijek radili, ali što brže i učinkovitije. Slamamo učenika i njegovu suštinu da bismo ugurali stvari. Želimo poboljšati naš kolektivni proces da bismo potaknuli više učenja, što ima onoliko smisla koliko i poučavanje učenika kako da čitaju umjesto zašto da čitaju.

To je otprilike najbliže što sam mislio da ću doći do srži onoga što me mučilo u vezi s načinom na koji poučavamo pismenost. Mislio sam stati ovdje i završiti ovaj tekst, ali ga svejedno objaviti da bih ga kasnije opet mogao pročitati i klimati glavom. Tj. sve dok nisam pročitao ovaj Kafkin citat o tome zašto bismo trebali čitati:

Kada čitamo, kada zaista čitamo, obično onaj vrlo glasan dio nas samih postaje sve tiši dok naš um počinje otkrivati nove ideje. Zatim, dok guramo dalje kroz tekst, gledamo prema unutra, izlažući svoju golu unutrašnjost tekstu. Mi izgrađujemo snažan osjećaj sebstva da bismo odoljeli čistoj snazi teksta, a zatim na kraju pretražili krhotine da bismo vidjeli što je od nas ostalo.  

• A ono što pronađemo govori nam tko smo kao pojedinci.
• To je razlog zbog kojeg bi učenici trebali čitati.

………………………..

NAPOMENA:

• TeachThought je portal posvećen podržavanju i obrazovanju učitelja i razvijanju poučavanja u 21. stoljeću. TeachThought primarno prenosi teme vezane uz istraživanje novih modela poučavanja i uloge igre u učenju te pomaže učiteljima da usavrše vlastiti zanat u današnjim učionicama.
• Izvor: teachthought.com