Sve što sam naučila od svoje djece

Odjednom mi je postalo jasno da je besmisleno učenicima davati domaću zadaću koju ne mislim pregledati. To je samo dio onoga što sam naučila, stoga sam odlučila napisati pregled onoga čemu me naučilo majčinstvo, odnosno rad s vlastitom djecom.

Moja starija kći je uvijek bila zatvorena i nije baš dijelila sa mnom doživljaje iz škole. Upis u školu koja je bila udaljena od njezina mjesta stanovanja (radi naše lakše obiteljske organizacije) pokazao se lošim. Nisu ju zvali na rođendane jer stanuje daleko. Isto tako, kad bi zvala koga na druženje, uvijek bi dobila isti odgovor. Kad je bila bolesna (a bila je jako boležljivo dijete), jako nam je teško bilo naći koga iz razreda od koga bi mogla prepisati ono što su radili u školi. Otprilike u to vrijeme dogodio se prijeloman trenutak koji me promijenio kao učiteljicu.

Naime, kad bi se moja kći vratila u školu (katkad poslije dva tjedna bolničkoga liječenja), nikada nitko nije imao razumijevanja za njezinu bolest, nitko joj nije htio posvetiti barem jedan trenutak i pitati ju je li dobro. Baš suprotno − na njoj je „bildan ego“ nekih kolega koji su na taj način slali poruku meni. Vrhunac je bio kad se, ne iskoristivši ispričnicu koju je donijela, u 5. razredu srušila u nesvijest na satu Tjelesne i zdravstvene kulture jer je trčala, a njezina slaba pluća (bolesna) to nisu mogla podnijeti. Je li se ikada netko ispričao, pregledao liječničku dokumentaciju i pitao što o njezinoj bolesti? Nije. Međutim, mene je to iskustvo naučilo da bolje zapažam, gledam, pitam što ne znam i sama se educiram o nekim bolestima.

Drugo iskustvo vezano je za mlađu kćer. Ona je dijete koje voli imati sve organizirano i svoje obaveze shvaća iznimno ozbiljno. Za razliku od drugih učenika u razredu nije djevojčica u onom kičastome smislu. Ne nosi suknjice, ne igra se lutkama, ne voli ružičastu boju. Isto tako, nikad nije tražila mobitel. U svojemu je razredu (u kojemu se hvale tolerancijom i u kojemu se nose uniforme) izazvala opći podsmijeh kolega iz razreda jer je imala majicu s dinosaurima (koju je starija kupila na nekom putovanju). Umjesto da nakon takve scene prosvjetni djelatnik sjedne, objasni djeci da se svijet ne dijeli na ružičaste i plave majice, sve je pometeno pod tepih, a ona danas nikomu ne bi priznala da zna sve o dinosaurima.

To me naučilo da sve pozorno gledam, da reagiram na svaku konfliktnu situaciju (bez obzira na to je li riječ o manjemu ili većem sukobu) i da učenicima stalno objašnjavam da stvarnost nije ono što vide na društvenim mrežama, da se moraju poštovati i pomagati jedni drugima.

Moja su me djeca naučila i metodici:

a) Kad zadate učenicima da nauče pjesmicu napamet, onda i provjerite jesu li to napravili jer to zahtijeva puno truda. Oni očekuju povratnu informaciju. Naime, katkad se u učenje neke pjesmice uključi cijela obitelj. Ne povodite se za tuđim pripremama, pogledajte zadaću/pjesmicu koju im zadajete i sami odredite koji vam je ishod.

b) Ne prijetite djeci ukidanjem sata Tjelesne i zdravstvene kulture zbog toga što su nemirni, jer nije po vašemu ili ste loše volje. Oni to teško prihvaćaju jer su djeca, jer im taj sat predstavlja ono što vole, jer tada rade sve ono što im ne date u učionici: trče, navijaju, trude se, nisu na mjestu, kreću se…)

Nemojte im govoriti da ste u zaostatku s gradivom i da zbog toga neće imati TZK. Djeca nisu kriva ako je vaš raspored loš ili kasnite s gradivom.

c) Zadajem zadaću svojim učenicima, ali ne preopširnu. Moja mlađa kći često kaže: „A zašto, mama, zašto sam to radila cijelu nedjelju?“ Kad im zadate da što istraže, pronađu, da pitaju starije, onda i analizirajte rezultate koje su dobili. Ako sudjelujete u nekome projektu, pitajte se koji je cilj toga što radite. Je li slika na društvenoj mreži ili školskoj stranici jedini razlog?

d) Nemojte im uništavati njihovu kreativnost na satu likovne kulture samo zato što ste zamislili sliku kao na Pinterestu. Prepričat ću iskustvo iz svojega razreda (pozdrav mojemu Vidu). Na jedno međunarodno natjecanje poslala sam tri rada koja su, po mojoj procjeni, bila savršena. Budući da su propisi zahtijevali da se pošalju 4 rada, poslala sam još jedan za koji nisam držala da je poseban. Taj četvrti osvojio je nagradu. Komentar povjerenstva bio je: „Viđenje dječjim očima, igra boja i oblika koji ostvaruju maštoviti prikaz folklorne nošnje Hrvatske.“

S obzirom na to da moja mlađa kći muku muči s Likovnom kulturom (naputak nekoga da se radovi skrivaju i bacaju u smeće na kraju školske godine), odlučile smo provoditi homeschooling (učenje kod kuće) − radimo sve sadržaje koje radim sa svojim razredom. To je iznimno kvalitetno provedeno vrijeme, nema onoga pritiska kao u školi, a i dalje razvijamo ljubav prema pastelu, bojama, plastelinu, glinamolu… Osim toga, njezini uokvireni radovi na zidu krasne su uspomene na djetinjstvo.

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | 2. razred | https://sites.google.com/view/2-b-sveta-nedelja/ 

...........

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige