Ukrašavanje učionice

Osmijeh je nešto što volim vidjeti i na licima svojih učenika. Nisam od tipova prosvjetara kojima mladi roditelji zastrašuju buduće prvašiće. To mi je uvijek išlo na živce. I djeca vole veselo. Pa tako kreće moja iduća priča.

Prije nekoliko godina dobila sam „premještaj“ u drugu školu. Uveli su me u učionicu: pod prestar, drven, boja napola oguljena. Zidovi izmučeni, izbušeni, prekriveni stiroporom. Tamno. Tužno. Svijet mi se srušio. Ali, nakratko.

Vođena mišlju da, ako ja nisam vesela i orna za rad, neće biti ni moji učenici, bacila sam se na… posao.

Ljetni su praznici, a ja dočekujem prvašiće. Ako se prvašić jako trudi, brzo će svladati sva slova pa i čitanje.

ZNAČI, MORAJU BITI VRIJEDNI. A MRAVI SU VRIJEDNI!

To je to.

• Ukrasit ću učionicu mravima. Opremila sam se velikim hamer papirima, markerima i bojama te sam crtala i bojila mrave tako da prave priču koju bih ispričala prvašima prvi dan škole. Tako su po našoj učionici tijekom cijeloga 1. razreda trčali mravi i nosili su bojice, šiljila, olovke, ljepila…
• Trudila sam se u svaku novu riječ ili rečenicu „ubaciti“ nekog mravca koji bi nam pomogao brže i bolje riješiti neki matematički zadatak ili nam pak pomoći pročitati rečenicu.

Učenici su to jako lijepo prihvatili i cijele godine bili smo marljivi i veseli mravci.

Potkraj školske godine učenici su me pitali što bismo mogli biti iduće godine. E, tu su me zatekli jer nisam imala u planu nekakvu novu preobrazbu učionice.

I eto me opet na ljetnim praznicima. Slobodnog vremena napretek. Tih dana u kinima je glavni hit bio film „Malci“.

Pomislih kako nismo više mali mravi. Prerasli smo ih. Sad smo i mi malci.

• Tema za učenike 2.a bila je „Malci“.
• Misao vodilja te godine bila je „Nitko na svijetu nije jači od čovjeka koji zna“. Zajedno smo osmislili razredna pravila kojima je upravljao opasni Gru pa su nam i pravila bila napisana u njegovom stilu (omiljena zabrana im je bila „zabrana kihanja i cviljenja“).

Čak sam uspjela ostvariti odličnu suradnju s kinematografom koji nam je poklonio velike kartonske aplikacije koje su nam krasile kutove učionice. Na školskom maskenbalu smo svi bili obučeni kao malci. Čak smo imali i posebne uskrsne dekoracije.

Na kraju 2. razreda nisu me ni pitali što bismo mogli biti dogodine, samo su vikali da jedva čekaju novu školsku godinu.

Eto mene opet na ljetnim praznicima. Krećemo polako, ali sigurno k trećem razredu. Priroda i društvo se polako pojačava opsegom gradiva.

Hm, mogli bismo kampirati. Zašto ne?

• Za početak, potrebno je podići šator. Ne možemo ići kampirati bez šatora. Dakle, učenici su jedva čekali zvono za početak odmora kako bi doslovno uletjeli u šatore.
• Uz šatore, promatranje zvijezda je važna stavka. Pogotovo jer u 3. razredu učimo orijentaciju u prostoru. Na strop sam (ne pitajte kako!!) zalijepila „osnovna“ zviježđa: Mala i Velika kola s posebno istaknutom Sjevernjačom, Orion i Kasiopeja. Ona su nam baš dobro došla kad smo učili orijentaciju bez kompasa.

Da bismo bili sigurni u prirodi, valjalo bi poznavati neke tragove životinja. I to se moglo naći u učionici. Igra Boggle, o kojoj sam pisala u jednoj od prijašnjih kolumni, dobila je počasno mjesto, a na ulazu u učionicu je fenjer. Cijela nam je školska godina, uz kampiranje, bila okrunjena brojnim eko-aktivnostima jer tako to vole pravi ljubitelji prirode.

Bliže se još jedni ljetni praznici. Trenutačno sam bez ideja. Ali, uskoro kreću dani odmora i ne sumnjam u to da će mi na um pasti neka izvediva ideja za 4. razred.

Piše: Katica KONSTANTINOVIĆ, učiteljica, OŠ Nikole Tesle, Mirkovci

Iako joj je učiteljski poziv primarni, dvije je godine predavala matematiku u višim razredima osnovne škole. Dugogodišnja je volonterka, državna instruktorica i trenerica voditelja u Savezu izviđača Hrvatske.