Crtice iz mizanscene

…dodatno zamaglila, iako je jutro prilično sunčano za ovo doba godine.

Čitanje novih vijesti o procesima toliko iščekivanih promjena nakon četiri dana odmaka od medija zbog boravka u Školi u prirodi, a zatim i čitanje onoga što možebit stoji između tih redova, dovelo me do posebnog raspoloženja koje bih, da kojim slučajem snimam film, a ne pišem tekst, dočarala snažnim filmskim izražajnim sredstvom – tišinom.

• Vjerojatno bih i zadnju scenu završila tišinom.

Ne mogu na brzinu odlučiti što bi se u njoj točno prikazivalo, ali svakako bi se sastojala od samo jednoga prilično dugoga statičnoga kadra. Odabrala bih neki motiv koji bi u kombinaciji s tišinom nagovještavao da će ubrzo uslijediti kakva prekretnica u obrazovanju.

Međutim, scenu bih prilično oduljila.

Trajala bi baš pretjerano dugo kako bi gledatelj nakon izvjesnog vremena mogao shvatiti da se na kraju ipak neće dogoditi ništa važnije.

Da svi putovi reforme vode do zaključka – „bez teksta”. Da je zadnji dugi kadar „bez akcije” u skladu s onime što je prethodno doživljavao kad su se najavljivale revolucionarne promjene u obrazovanju. Odmaknuo bi se od ekrana s osjećajem žaljenja.

Poslije bi zauzeo i pomalo ironičan stav, jer ironija uvijek nekako ublaži razočaranje. Smijao bi se potiho i čudio sebi kako je uopće i mogao očekivati da će rasplet biti drukčiji, s obzirom na vrlo „nategnutu” priču od samoga početka. Pritom bi možda i zatresao glavom želeći se riješiti osjećaja krivnje zbog uzalud izgubljenog vremena što ga je utrošio pokušavajući pronaći logiku u slijedu događaja filmske priče filma znakovitoga naslova – Škola za život.

Pribjegavala bih snimanju kamerom iz ruke. Da kamuflira praznine u samoj filmskoj priči te stvori makar privid dinamike.

Bilo bi loše da gledatelj odmah od početka shvati kako se u filmu neće dogoditi nešto što već nije viđeno!

Korištenje toga filmskoga izražajnog sredstva naglasilo bi također neprofesionalnost i nepromišljenost u odlučivanju glavnih protagonista, odsustvo jasnog plana u provedbi, kao i stihijsko donošenje zakonskih mjera kojih bi se dotaknula u pojedinim scenama.

Kulminaciji bi prethodila scena od niza vrlo kratkih kadrova u kojoj bi se mogli vidjeti isključivo nejasni detalji.

Nizali bi se jedan za drugim bez neke racionalne i logične poveznice.

Opet bih posegnula za tišinom i izraženo nemirnom kamerom, nemirnom do te mjere da bi počela nervirati gledatelja.

Scena kulminacije koja bi uslijedila nakon te bila bi školski primjer dubinskoga kadra. Uglavnom, iz tih „detalja ničega konkretnoga” izronio bi, pretapanjem, detalj usta. Slika bi otkrivala da osoba kojoj pripadaju nešto govori, ali jedini zvuk koji bi se u tom dijelu scene mogao čuti bio bi tihi, nejasni šum, tek nalik govoru. Laganim pomicanjem kamere unatrag, tj. udaljavanjem od detalja, gledatelj bi počinjao razabirati crte lica. Najprije nejasne obrise, a potom bi se u krupnome planu izoštrilo lice trenutačne ministrice obrazovanja. Nejasni i tihi šumovi nalik govoru bivali bi glasniji, ali još uvijek ne i razumljivi. Lice bi ponovno gubilo oštre obrise i postajalo mutno, dok bi usporedno s time gledatelj uočavao sve oštriju bogatu mizanscenu.

Za prikaz tih događaja odabrala bih dobre glumce vične dramatičnoj glumi karakterističnoj za nijemu crno-bijelu komediju. Da, ta bi scena definitivno bila lišena boje, dakle u crno-bijeloj tehnici. Neprirodnim pokretima i prenaglašenom mimikom glumaca, u pozadini bi se odvijali vrlo ozbiljni događaji.

Odabrala bih takvu glumu ne zato da nasmije gledatelja, već da naglasim apsurd događaja koji prate reformu te apsurdno ponašanje glavnih likova. Kako se može primijetiti, u svom filmskom izražavanju dosta bih se oslonila na funkciju kontrasta u filmu. Uskoro bi gledatelj shvatio da je to što se zbiva u mizansceni izrazito kontradiktorno svemu onome što bi se sad već jasno čulo iz ministričinih usta. Govor bi konačno bio glasan i razumljiv, a gledatelj zbunjen nepodudarnošću toga s onime što istodobno vidi iza nejasne slike govornice ozbiljna i samouvjerena lica.

Nisam još sigurna koji bi se događaji mogli odvijati u pozadini kadra, jer ima previše dobrih primjera kojima bi se gledatelja moglo dovesti u stanje nevjerice. Razradit ću neke sličice, tek primjera radi.

Kad bi se čulo da ministrica govori o nekorektnosti izdavača udžbenika, dopunskih i dodatnih pisanih materijala i o tome kako su stali u obranu istih isključivo zbog svojih interesa, gledatelj bi vidio prizor u kojem ekipa reformatora iz MZO-a potpisuje ugovore u sklopu provedbe eksperimentalnoga pilot-programa Škola za život, s tri odabrana teleoperatera.

U svrhu „povećanja i razvijanja digitalnih kompetencija učenika”, jasno.

Za slučaj da među gledateljima ima onih koji teže uočavaju dvostrukost mjerila glavnih likova u filmu te ne vide besramnu trgovinu obrazovanja s vodećim korporativnim tvrtkama u zemlji (dok tiskana izdanja istodobno žele reducirati „u ime poštenja”), OVU BIH SCENU DOPUNILA I REKLAMOM koja se može pronaći na mrežnim stranicama odabranih partnera u reformi.

U reklami se nudi mogućnost kupnje i novoga mobilnog uređaja s popustom te posebno povoljne tarife učenicima koji pohađaju škole uključene u pilot-projekt MZO-a. Ali to nije sve – akcija vrijedi i za njihove roditelje!

S obzirom na to da je sve veći trend u zemlji „najvažnije je imati dobar mobitel i najpovoljniju tarifu za razgovore” te da je vrebanje „akcija” najomiljeniji hobi nacije, moglo bi se dogoditi da naši roditelji te brojni građani – poklonici kupnje s popustima, „progledaju kroz prste” i solidariziraju se s reformatorima unatoč zdravoj pameti.

Možda bi se u dubini kadra mogla naći mnogobrojna vesela skupina đaka i iskreno sretni učitelji smješteni u ne baš reprezentativni, već dosta derutni građevinski kompleks. Ne znam kako bih, kojim točno filmskim postupkom informirala gledatelja da se događaji zbivaju u Školi u prirodi, ali nije nemoguće. To je važno naglasiti, jer Škola u prirodi njeguje dobre ideje projektne nastave, koje su u Školi za život zaživjele kao veliki noviteti. Našla bih način da gledatelj shvati: koliko su učitelji svjesni dobrih strana takvog učenja za život, kako ne odustaju od te avanture unatoč uvjetima u kojima borave s djecom i unatoč propustima pozamašnog broja službenika gradskih ureda uključenih u organizaciju izleta i prijevoza.

Smislila bih kakav filmski trik da naglasim kako su učitelji uvijek bili spremni prilagoditi se i najtežim uvjetima samo da bi dobro pripremili svoje đake za taj život o kojem se stalno priča u okviru Škole za život.

Možda bi gledatelj uočio i da te propuste vrlo spretno rješavaju sami učitelji i da im ni ta situacija ne umanjuje entuzijazam.

SCENA BI SE MOGLA ODVIJATI OVIM REDOSLIJEDOM DOGAĐAJA:

• učiteljica izlazi iz „staklenoga kaveza” koji je usred veće sobe s puno kreveta na kat
• svoje učenike zamoli da neko vrijeme ne ulaze u prostor zajedničkoga sanitarnog čvora i pritom ih educira da je sasvim legitimno očekivati intimu na tome mjestu
• djeca ulaze s učiteljima u autobus
• na uzbrdici autobus zastaje i dok vozač glasno proklinje pokvareni mjenjač i staro vozilo, učitelji djeci predlažu pjesmu za dobru atmosferu i pjevaju s njima
• s jednako iskrenim smiješkom uvjeravaju prestrašene da se nema razloga za brigu te da se u životu treba naučiti nositi i s nepredviđenim situacijama (dok autobus „cima” gore-dolje ne bi li se otisnuo s uzbrdice i možebit, a može i ne bit, krenuo dalje)
• I tako dalje. I tako dalje.

Prilično je izvjesno da me svjetlost UPORNO TOPLOGA Sunca usred jeseni usmjerila na još jednu kolumnu kojom ću pokušati argumentirati koliko je važno provoditi nastavu filmske kulture i razvijati medijsku te informacijsku pismenost.

Jer, ako učenike ne naučimo razumijevanju filmskih postupaka, „čitanju” posebnoga filmskog „jezika”, ako ih ne naučimo kako se čita i između redova aktualnih vijesti, nikad neće shvatiti svrhu umjetnosti i kulture ni biti informirani u svakodnevnom životu.

Neće shvatiti važnu ulogu filma u kritici društvene zbilje. Neće shvatiti ni tekst poput ovoga. Iščitat će da sam još jedna koja se protivi reformi i da ne poštujem rad ljudi koji se zalažu za nju. Nikad neće razumjeti pravi smisao kritike te otkriti one kojima je upućena, između redova. Sve će doslovno shvaćati te tako biti podložniji manipulaciji, a društvo će uvijek biti podijeljeno i u sukobu.

✿ Ono što ne razumiješ, toga se bojiš!  

✿ Ono što ne shvaćaš lakše proglasiš neprijateljskim djelovanjem.

Možda će biti i među onima koji protestima zahtijevaju cenzuriranje umjetničkih radova, koji uništavaju ljudsko stvaralaštvo, jer pate od raznih fobija zbog isključivosti koja im daje privid sigurnosti, ali ne i napredak.

Kad imaš ustrašene, neobrazovane i polupismene ili nepismene ljude, lako je danas iskonstruirati sve pa i zasluge za uspješan tijek reforme obrazovanja koja naočigled podsjeća na scenarij nadrealističkog filma. Ali ide dalje.

Pravi rasplet tek slijedi… I ovisi samo o nevidljivima čija se imena ne spominju izravno, već između redova.

…………

Ljiljana STUDENI, učiteljica razredne nastave, mentorica | OŠ Jelkovec, Zagreb 

…………

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.

………………………………………………………………

DOPRINOS ŠKOLI ZA ŽIVOT [4. DIO]  Sebični gen učitelja 

DOPRINOS ŠKOLI ZA ŽIVOT [3. DIO] Bajka o autonomiji učitelja

DOPRINOS ŠKOLI ZA ŽIVOT [2. DIO] Hrabro s Filmskom kulturom! 

DOPRINOS ŠKOLI ZA ŽIVOT [1. DIO] Je li kritičnost loša?