Lijek iz vrbine kore

Većina tableta koje sadrže acetilsalicilnu kiselinu prodaje se pod zaštićenim imenom Aspirin, koje je Bayer AG registrirao u Njemačkoj i u više od 80 zemalja.

Još su se stari Grci koristili čajem od vrbine kore za ublažavanje bolova i smirivanje groznice. Britanski redovnik Edward Stone zaključio je 1763. da vrbina kora ublažava vrućicu zato što vrbe rastu pokraj svježe vode pa u sebi nakupljaju „svježinu” koju prenose na bolesna čovjeka. Koliko god to tumačenje bilo pogrešno, Stone je ispravno mislio da u vrbinoj kori mora biti neka tvar koja liječi groznicu.

Mnogi su tražili što je to ljekovito u vrbinoj kori. Francuski kemičar Henri Leroux je 1829. izolirao iz 30 kilograma vrbine kore 1.5 kilograma aktivne tvari (salicina), za koju se poslije pokazalo da se sastoji od aldehida salicilne kiseline vezanoga za šećernu komponentu (salicin i salicilna kiselina dobili su ime po latinskoj riječi za vrbu, salix).

Ljudi su počeli smirivati groznicu pijući salicilnu kiselinu, što nije bilo nimalo ugodno. Sjetimo se samo da otopina salicilne kiseline u alkoholu služi za uklanjanje kurjih očiju. Da bi ublažio „korozivno” djelovanje salicilne kiseline, francuski kemičar Charles Frederic Gerhardt dosjetio se hidroksilnu skupinu neutralizirati tako da za nju veže acetilni ostatak. Tako je 1853. nastala acetilsalicilna kiselina koju danas poznajemo pod imenom Aspirin.

Ipak, trebalo je pričekati još četrdeset godina da bi acetilsalicilna kiselina postala svima dostupan lijek. To trebamo zahvaliti njemačkom kemičaru Felixu Hoffmanu koji je, radeći za tvrtku Bayer, uspio razviti postupak za njezinu tvorničku proizvodnju.

Godine 1897. mladi je kemičar sa suradnicima prvi put uspio sintetizirati acetilsalicilnu kiselinu. Lijek je dvije godine kasnije dobio ime aspirin: slovo a potječe od riječi acetil, početka imena ljekovite tvari – acetilsalicilne kiseline. Drugi dio riječi, spir, odnosi se na kiselinu iz soka biljke zvane končara (Spiraea ulmaria), čiji je kemijski sastav jednak sastavu salicilne kiseline. Naziv lijeka završava nastavkom -in. Taj se nastavak tada najčešće rabio u tvorbi kemijskih imena.

Istraživački rad dr. Hoffmanna i njegovih suradnika važna je prekretnica u razvoju suvremene medicine. Acetilsalicilna kiselina bila je nešto posve novo. Tada se upotrebljavala kao sredstvo protiv reumatskih bolova. Bila je ujedno i prvi laboratorijski napravljen nesteroidni antireumatik koji je bio dostupan u kemijski čistom i stabilnom obliku za masovnu proizvodnju.

Aspirin je isprva proizvođen u obliku praška, a od 1900. godine proizvodi se i u obliku tableta. Prednosti tableta bile su mnogobrojne: jeftinija proizvodnja, preciznije doziranje, a proizvod je bio dostupan svakome. Lijek se odlikovao pouzdanim djelovanjem, a i organizam ga je dobro podnosio. Ubrzo je postao vrlo popularno sredstvo za ublažavanje bolova i skidanje temperature (vrućice).

No, i nakon pojave Bayerova Aspirina acetilsalicilna je kiselina čuvala svoju tajnu jer se nije znalo kako djeluje sve do druge polovice prošlog stoljeća. Na početku 70-ih godina 20. stoljeća sve je više znanstvenika pokušavalo doznati kako i gdje u organizmu djeluje acetilsalicilna kiselina. To je otkrio farmakolog John Vane. Ljekovita tvar iz aspirina onemogućuje biosintezu prostaglandina. To su tvari slične hormonima koji nastaju u organizmu i imaju raznovrsne uloge u njemu. Za to je otkriće John Vane 1982. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu.

Koliko je aspirin popularan, govori i sljedeća činjenica: taj je lijek bio sastavni dio priručne ljekarne astronauta koji su 1969. godine prvi kročili na Mjesec.

Priredio: Goran Bukan

…………..

U članku su korišteni dijelovi teksta Nenada Raosa (zanimljivost u udžbeniku Petrović-Peroković, V., Turčinović, D.; Halasz, I.: Kemija ugljikovih spojeva, udžbenik kemije za 4. razred gimnazije, Školska knjiga d.d., Zagreb, 2009.)

Izvor podataka o povijesti aspirina: http://www2.bayer-pharma.hr/aspirin/