Nastavnici Vesna i Viktor ČELANT nakon 37 godina rada odlaze u zasluženu mirovinu

… točnije krajem netom završene školske godine, zajedno su otišli u više nego zasluženu mirovinu – Vesna kao učiteljica razredne nastave, a Viktor kao učitelj glazbene kulture.

Njihova učiteljska priča počela je još davne 1978. godine kad su kao rođeni Županjci prvo radili u Štitaru, a potom došli u Orahovicu koja im je postala trajni dom:

– Moje prvo radno mjesto bilo je u Bosni, u područnoj školi u Gradačcu, ali tamo sam bila samo tri mjeseca i kad sam se vratila u Županju počela sam raditi u Štitaru, gdje sam i upoznala Viktora i vjenčali smo se 1978. godine. Radili smo zajedno u Štitaru i moram se sad prisjetiti svoje prve generacije iz koje su mi tri učenika smrtno nastradala, jedan u Domovinskom ratu, a dvojica nesretnim slučajem. Kad se prisjetim, od svih mojih dosadašnjih učenika, sedam je preminulo i to mi je najstrašniji dio učiteljske karijere, jer je riječ o ljudima koji su mladi umrli i nisu dočekali ni da se zaposle. Godine 1981. došli smo u Orahovicu, jer se u Štitaru smanjio broj djece i budući da su tad učitelji imali važno mjesto u društvu, ovdje smo dobili stan i oboje posao. Zanimljivo je i to da nam se Orahovica na prvu svidjela, jer smo zajedno nekoliko godina prije kampirali u šatoru na Jezeru i eto na kraju završili u ovoj prekrasnoj sredini – započela je Vesna Čelant.

Rado se prisjeća svih svojih generacija, jer učila je danas već roditelje i njihovu djecu:

– Ovo je prekrasan poziv, kad bih ponovno mogla birati učiteljski posao, uvijek bih ga izabrala. Pamtim mnoge školske trenutke, ali nekako mi je najviše ostalo u pamćenju doba ratnih godina kad smo djecu poveli u Mađarsku u neku vrstu škole, jer je u Orahovici bio rat. Tad nismo znali što očekivati, hoćemo li se ikad moći vratiti. Ipak, sve je završilo sretno. Sad kad znam da više neću ići u školu kao učiteljica, iskreno žao mi je, ali to je život, imam svoje hobije, volim raditi s cvijećem i tako. Dolazi novi dio života – kaže Vesna.

Viktor Čelant posebna je orahovačka priča, čovjek koji je odgojio mnoge uspješne glazbenike, ne samo u Orahovici, godinama je u ovom gradu sam bio mala glazbena škola, učio je djecu svirati klavir, harmoniku, tamburu, gitaru i uza sve to svoj učiteljski posao uvijek odrađivao sa širokim osmijehom na licu:

– Iza nas je 37 godina, puno je to za reći, a kamoli proživjeti u jednoj zajednici i posebno u školi. Moja je priča počela na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, gdje se uvijek sjetim našega glasovitog metodičara Bože Antenića, koji nam je usadio teoriju: 'Idite raditi na selo, tamo morate biti prvi ambasadori glazbe.' I eto, na taj sam način radio kroz svoj radni vijek i presretan sam danas sa svime što sam napravio. Od početka smo i supruga i ja uvijek bili aktivni ne samo u školi, nego i u izvanškolskim aktivnostima. Koliko je samo djece i mladih prošlo kroz moje ruke, kroz pjevački zbor i tamburaške orkestre u školama u Orahovici, Feričancima, Zdencima, a o učenicima da ne pričam. Dok traje jedan nastavni proces u školskoj godini, dajemo sve od sebe da učenike mnogo toga naučimo, ali onda kad imaš samo tjedan dana odmora od te silne galame i posla shvatiš to su ipak samo djeca koja uz tebe odrastaju. Svoj sam posao uvijek radio s ljubavlju, želio sam im prenijeti uvijek pozitivu, a eto i predavao sam takav predmet koji je to dopuštao. Nadam se da će me učenici tako i pamtiti i sjetiti se katkad u životu – kaže Viktor Čelant.

Prezime Čelant u školi ostaje, jer sin Damir radi u maminu fahu, razrednoj nastavi, a buduća snaha predaje hrvatski jezik:

– Pa eto, supruga i ja se nadamo da će i Damir jednako kao i mi uspješno dočekati ovakve dane mirovine. Eto, i snaha je bila naša učenica, tako to ide. Naravno da ćemo i supruga i ja i dalje biti na raspolaganju školi, ako im bilo kakva pomoć bude potrebna – zaključio je Viktor Čelant. [ IZ DRUGIH MEDIJA | icv.hr ]