Šest zatvorenih škola i 117 bez ijednog prvašića

… zašto nema djece u razredima, objašnjava sam sebi, pa i nama, crne demografske trendove u Lijepi Našoj Saša KUPREŠANIN, učitelj u Područnoj školu Dautan. Naime, prema podatcima Ministarstva znanosti i obrazovanja jesenas je šest škola zatvoreno zbog nedostatka učenika, dok su porečki područni objekti Veli Maj i Nova Vas prestali s radom, jer su učenici prešli u novoizgrađenu Osnovnu školu Finida.

Uz to, u čak 117 škola diljem zemlje, mahom malih područnih, nije upisan nijedan učenik prvih razreda. A pitanje je što će biti idućih godina.

Vladajući kao papagaji ponavljaju kako je imperativ da se male škole očuvaju, jer jamče razvoj društvenog života i samih ruralnih naselja, pa i otoka, no nema na vidiku dugoročnih demografskih, a ni gospodarskih mjera kojima bi se potaknulo mlade da ostanu u Hrvatskoj i rađaju male Hrvate.

■  KLJUČ U BRAVU  ■ 

Crna demografska slika Hrvatske sadašnjost je u kojoj živimo, a kratkoročne mjere koje vlastodršci svako malo najavljuju neće imati učinka ako ne stvorimo uvjete za mlade i njihovu djecu.

• Krajem 2016./2017. godine u osnovne i srednje škole bilo je upisano oko 479 tisuća učenika, a samo dva mjeseca kasnije, na početku školske godine 2017./2018. u oba smo sustava imali oko 473 tisuće, najmanje dotad. Deset godina ranije, na kraju 2006./2007. školske godine, Hrvatska je imala 566 tisuća djece u osnovnim i srednjih školama. Matematika je jasna – naše školstvo u jednom desetljeću bilježi nestanak skoro 87 tisuća đaka.
• Prošle školske godine 2017./2018. bilo je 39 315 prvašića, deset godina ranije 42 850. Ove je jeseni u škole krenulo još petstotinjak prvašića manje nego lani.

Područna škola Taborsko najstarija je škola na upisnome području Huma na Sutli, iz davne 1841. godine, međutim i ona je ove jeseni ostala zatvorenih vrata. Posebno je to teško palo Biserki ŠPILJAK, bivšoj učenici ove škole, danas ravnateljici matične OŠ Viktora Kovačića, koja ima ukupno 342 đaka. Kad je 1980. godine izgrađena zgrada matične škole, Taborsko je izgubilo dio upisnog područja i dio đaka. Ipak, nastava se svih ovih godina održavala, govori Špiljak:

– Nažalost, dio stanovništva se odselio, slaba je prometna povezanost, a budući da je ovo pogranično područje roditelji koji rade preko granice nerijetko svoju djecu upisuju u slovenske škole. Stoga smo zatvaranje škole odgađali koliko smo mogli, dokad nam zadnji učenici nisu dovršili školovanje. U lipnju je šest četvrtaša otišlo, a zadnje tri godine nitko svoju dijete nije upisao u školu Taborsko. Ključ u bravu bio je jedino rješenje, koliko god teško bilo!

Priznaje da su dosad na razne načine pokušavali animirati roditelje, ističući prednosti rada u takvim malim školama, ponajprije zbog individualnog načina, a 2011. godine, u povodu 170 godina školstva u Humu na Sutli, zgradu u Taborskome su i obnovili. Ali ništa od toga nije urodilo plodom.

■  ŠKOLE SU NEMOĆNE  ■ 

Špiljak smatra da samo jake demografske mjere, promišljene i sustavne, mogu preokrenuti trendove. Pojedinačne mjere, poput veće rodiljne naknade, s kojom se vladajući najčešće hvale, neće povećati broj djece.

– Osobno sam vezana za školu u Taborskome, odrasla sam tamo, međutim ne možete mlade ljude nagovoriti da imaju djecu, da ih upišu u školu koju mi želimo. Treba im osigurati bolje uvjete življenja, radna mjesta, dječji doplatak, stipendije. Jednostavno, treba pokrenuti gospodarstvo i pokazati da mlade obitelj imaju perspektivu.

Osnovna škola Ivana Viteza Trnskog u Novoj Rači također je jedna od škola koja je zatvorila svoj područni objekt uoči nove školske godine. Tako je njihova PŠ Slovinska Kovačica „privremeno zatvorena”, iako je i ravnatelju škole Dariju JAUŠIĆU jasno da jednom kad škola bude zatvorena to najčešće znači – konačni ključ u bravu:

– Stavili smo školu u takozvani pasivni status, jer smo prošle školske godine ostali na samo jednom učeniku. Njegov je daljnji ostanak u tom objektu također bio upitan, budući da smo imali informaciju da će zbog nesređene obiteljske situacije i to dijete otići. Nismo htjeli riskirati te smo ga u dogovoru s učiteljicom i njegovom majkom prebacili u matičnu školu. Tijekom polugodišta je ta obitelj zaista odselila u drugu školu. Srećom, u drugoj područnoj školi otvoren je novi razredni odjel pa nije bilo tehnološkog viška, već je učiteljica iz Slavonske Kovačice otišla ondje raditi.

Sad škola u Novoj Rači ima pet područnih škola i matični objekt. Jaušić je u ovoj školi počeo raditi 2003. godine kao pedagog i tad su imali 415 đaka. Danas je ta brojka 250 djece. Smanjenje je i više nego drastično, no svjesni su da su dio loše demografske priče koja se događa u zemlji i da sami ne mogu ništa napraviti.

– Broj učenika stalno pada, ljudi sele u druge krajeve, mnogo njih u inozemstvo, a i obitelji koje ostaju u ovome kraju imaju sve manje djece. Kad nam iz područne škole odu dvije obitelj, a svaka od njih ima po troje djece, takva mala škola bude skoro pred zatvaranjem. A mi sami ne možemo zadržati obitelji u kraju gdje nema posla niti mogu osigurati egzistenciju.

■  POSAO, STAN, PA TEK ONDA DIJETE  ■ 

Njihova Područna škola Dautan ove godine nije upisala nijednog prvašića. To najviše žalosti tamošnjeg učitelja Sašu Kuprešanina, koji se opravdano boji gašenja škole, tim više što već nekoliko godina radi na raznim školama, kao zamjena, i nigdje ne uspijeva dobiti stalno zaposlenje. Stoga se opravdano boji za svoju egzistenciju i budućnost.

– Lani smo imali tri učenika prvog razreda, ove godine nijednog. Znate i sami da ljudi bježe iz takvih malih mjesta, nemamo ovdje ni dućana, a kamoli perspektive i radnih mjesta. Ove smo jeseni na samo pet učenika, drugog i četvrtog razreda. Najveća je briga nas učitelja manjak djece u školi. A kada se škola jednom zatvori, teško da će ikad više otvoriti svoja vrata. Mislim da je to najgore što se malome mjestu može dogoditi!

Kaže da nije požalio što je izabrao zanimanje učitelja, ali se opravdano boji za budućnost u ovoj struci. Mnogo njegovih prijatelja i rođaka razmišlja o odlasku u inozemstvo, neki su već i otišli, dok njegovi vršnjaci koji su još u Hrvatskoj, kaže, ni ne razmišljaju o djeci.

Zatvorena je i PŠ Brseč u Primorsko-goranskoj županiji, iako je još lani svečano obilježena 175. godišnjica školstva u tome mjestu. Ravnateljica matične škole Viktora Cara Emina u Lovranu Iva ERCEG objašnjava nam da su roditelji svoje učenike iz Brseča preselili u obližnju PŠ Mošćenićka Draga, zbog mogućnosti produženog boravka. U Brseču je prošle godine bilo petero učenika, kombinacija do trećeg razreda.

– Ostali bismo na samo jednom učenika, pa smo odlučili zatvoriti područni odjel. Sad su nam ostale dvije područne škole, ali srećom projekcije su dobre, pa bismo idućih godina trebali imati prvašića. Bitno da je brojka stabilna.

■  DIJETE SAMO U ŠKOLI  ■ 

Situacija je posebno loša na hrvatskim otocima. OŠ Zadarski otoci u Zadru izgrađena je kao matična škola s područnim odjelima Veli Iž, Molat, Premuda, Silba i Olib u travnju 2009. godine. Imali su gotovo 700 učenika, u 28 razrednih odjela, a i područne su škole imale dovoljno đaka. Ove je jeseni situacija kudikamo drukčija.

Škola na Velikom Ižu danas ima samo jednog đaka, trećaša. Ni ondje nisu upisali prvašiće, dok su prije desetak godina imali dvadesetak učenika. Klasična je to priča umiranja malih hrvatskih otoka, smatra ravnatelj škole Davor BARIĆ:

– Što će ljudi tamo, na otoku, gdje nema ni pitke vode, ni posla, nikakvih sadržaja? Možete živjeti eventualno od ribolova, koji je sve slabiji i možda tijekom ljeta od turizma. Ljudi bježe, tko će ih zaustaviti.

Gotovo da je neizbježna sudbina zatvaranja škole na Velom Ižu, jer i za iduću jesen projekcije govore da neće biti prvašića. Nešto je bolja situacija u područnoj školi Silba, gdje imaju osmero đaka. Demografske je trendove, vjeruje Barić, moguće preokrenuti, ali je potrebno dugoročno razvijati gospodarstvo, a ne apsolutno sve na otocima temeljiti – na turizmu. Kratkoročnim mjerama pomoći od države neće se ništa promijeniti, zaključuje ravnatelj Barić.

O tom jednom đaku, malenom Jakovu iz trećeg razreda, na Velom Ižu brine učiteljica Ines ROKOV, koja priznaje da je i prije radila s malo djece, ali nikad baš samo s jednim učenikom. Svjesna je da školi prijeti zatvaranje:

– Nitko od roditelja ne voli da njegovo dijete bude samo u razredu, samo u školi. Zato i odlaze u Zadar, gdje onda upisuju svoje mališane. Ne razmišljaju da jedan učenik u razredu zapravo ima prednost u učenju, baš zato što je sam. Zbog toga će jednog dana ova škola zatvoriti svoja vrata, što nikako nije dobro za otok Iž – upozorava Rokov.

Jesenas je svoja vrata zatvorila i OŠ Kljenovac kraj Imotskoga, budući da ni tamo posljednje četiri godine nisu upisali nijednoga novog učenika. Tako je u lipnju iz te područne škole otišao zadnji, jedini učenik četvrtog razreda.

■  DUGOROČNE MJERE  ■ 

Kriva je, opet, demografska i ekonomska situacija malih ruralnih krajeva, kao što je okolica Imotskog. U posljednjih šest godina izgubili su cijela dva razredna odjela, pa tako ove jeseni rade s ukupno 273 učenika od prvog do osmog razreda.

Vesna LONČAR, ravnateljica OŠ Mato Lovrak iz Nove Gradiške, slaže se da pojedinačnim kratkoročnim mjerama nećemo preokrenuti loše demografske trendove. I njihova područna škola u Visokoj Gredi nije jesenas upisala nijednog učenika prvog razreda. Imaju tamo tek jednog đaka, u trećem razredu. Lončar objašnjava ono što ionako znamo, ali što konačno netko u vrhu vlasti mora čuti:

– Odselio se narod, otišao je tamo gdje ima posla, gdje vidi nešto svjetliju budućnost. Ima, doduše, naznaka da će iduće godine biti prvašića. Naravno, ako i te obitelj ne odsele. Vlast napokon mora donijeti i realizirati kvalitetne dugoročne mjere, jer nam stanovništvo stari i država odumire. Kakva je budućnost zemlje, čemu ikakva reforma školstva, ako nećemo imati djece u školama?! [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ] 

……………………………………………………

■  DEMOGRAF  ■  DR. SC. STJEPAN ŠTERC

Gašenje škola – pustinja u srcima

Odlazak hrvatske mladosti iz zemlje nije stao, dok smo starost ionako već prekrižili u svojoj političkoj, društvenoj i svakoj drugoj sebičnosti

Svakim nas novim danom podatci o demografskom nestajanju i pražnjenju Hrvatske pogađaju izravno i ostavljaju u nama prazninu koju svakodnevnica teško može nadomjestiti.

Nestanak dječjeg smijeha i dječje razigranosti iz školskih klupa i dvorišta diljem cijele Hrvatske ravnodušnim mogu ostaviti samo u političku interesnu matricu posložene stranačke vojske bez emocija, altruizma, razumijevanja i želje za drugačijom Hrvatskom, u kojoj bi ljudska populacija i djeca bila najvažnija briga i osnovni smisao.

Dekadencija se nad našom zemljom nadvila kao prihvatljivi oblik političkog djelovanja, dok sebičnost i neprimjećivanje drugih oko sebe postaje način života, funkcioniranja i jednostavnog prihvaćanja odlaska.

Slika Hrvatske kakvu nismo željeli, bitno različita od idealizma, dostojanstva i ponosa s kojima smo dočekivali nogometne heroje i ljudske veličine naših dana i naših misli. Proletjelo je kao u filmu nakon kojeg ostajete bogatiji s trajnim sjećanjima na hrvatske vrijednosti i hrvatsku simboliku oko nas, prihvatljivu na planetarnoj razini i emocionalno prisutnu u običnim, jednostavnim i svakodnevnim ljudima. Idealizam i vjerovanje, snaga, želja i volja, optimizam i zajedništvo pretvorili su nakratko Hrvatsku u zemlju smijeha, zadovoljstva, ponosa, dostojanstva, mogućnosti i nade. Doživljaji koji su nas učinili za života vrjednijima.

Povratak u stvarnost bio je brz i teško razumljiv, a odlazak hrvatske mladosti iz zemlje nije stao, dok smo starost ionako već prekrižili u svojoj političkoj, društvenoj i svakoj drugoj sebičnosti. Vraćale su se slike hrvatske demografske i druge stvarnosti s neumoljivim podatcima nestanka.

 Takvi su bili i naslovi na portalima pokazujući nefriziranu stvarnost, popraćene s tekstovima koji jasno oslikavaju hrvatski put prema negdje. Nisu to samo mišljenja demografa, već je to postalo opće razmišljanje hrvatskih intelektualaca različitih političkih razmišljanja, ali svjesnih potreba i zajedničkih vrijednosti.

Svaki nam novi službeni statistički podatak iz Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske potvrđuje nastavak demografske destrukcije s većom ili manjom stopom negativnosti. I svaka reakcija na te pokazatelje u smislu političkog navikavanja javnosti na ovakve pokazatelje izravno je djelovanje protiv hrvatske budućnosti. Najnoviji podatak glasi: Hrvatska je samo prirodnim putem u prvih šest mjeseci izgubila čak 10 114 osoba (razlika između broja rođenih i umrlih)! Kako možeš biti miran i zadovoljan na vodećim političkim pozicijama u zemlji koja ti naprosto demografski nestaje?

Gubitak je prirodnim putem u posljednje dvije i pol godine ukupno nevjerojatnih 41 040 osoba, a u posljednje tri i pol godine čak 57 742 osobe.

Kome je to normalno i prihvatljivo?

Gotovo 60 000 ljudi u samo tri i pol godine nestane prirodnim putem! Čime nakon toga možete biti zadovoljni? Samo svojom pozicijom i nestankom Hrvatske.

……………………………………………………