Učenika sve manje, a broj smjena ostao isti

[ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisala Zrinka DODIG PERKOVIĆ ] Vjerujem da pripadam moru čitatelja koji novine čitaju od zadnje stranice. Pročitavši dnevnog jednog tate, odložila sam ostatak novina i počela pisati.

Moja je škola do unazad nekoliko godina radila u trima smjenama: počinjali smo u 7.30 ujutro, sat je trajao 40 minuta, bili smo bez velikog odmora. Škola ima oko tisuću učenika i broj je uvijek u tim okvirima. S druge strane, u nekolicini splitskih škola broj se đaka prepolovio, a broj smjena nastavnih ostao isti. Kako to da svi ne stanu u jednu?

Nipošto to nije, sad je jasno, opaska samo tate Čadeža i moja: da je istražiti koliko je tih okolnosti i u drugim školama, more bi se toga moglo unaprijediti. Međutim, drugo je pitanje odgovara li to ikome?

Komu odgovara nered? Onomu tko nema interes ispraviti ga. Ako još k tomu nemate ni materijalni interes, onda vas interes šire zajednice nikako ne zanima.

Znam više škola gdje tehničke službe isplaćuju sebi smjenski rad, a i vrapci na grani znaju da računovodstva i tajništva tih škola rade samo ujutro. Znaju to i mnogi nastavnici tih škola, ali ljudi šute, ne bi nitko htio da od njega pođe kakva informacija…

Koje su sve dobrobiti od dviju smjena, ne znam, ali mogu nešto i nagađati: tako lakše možete zamračiti iznajmljivanje dvorane, možete naručiti više goriva za grijanje, pa onda s plaćenim, a nepotrošenim dijelom možete što hoćete i sl.

 ✿ NAGRADITE ONE KOJI RADE ✿ 

Da je samo malo volje u ministarstvu, toliko bi se toga moglo učiniti – povećao bi se materijalni položaj onih koji stvarno rade, a posebnih izdvajanja ne bi bilo. Bio bi dovoljan jedan inspekcijski nadzor u popodnevnoj smjeni za one škole u kojima tajnici i računovođe dobivaju naknadu za smjenski rad. Ali, tomu se nitko nije dosjetio.

Prije dvije, najviše tri godine pročitala sam razgovor s profesorom Matom Marasom kojeg ni stručnoj ni kulturnoj javnosti ne treba predstavljati. Budući da je profesor dugo radio u Francuskoj, govorio je o francuskom primjeru gdje se svi nastavnici međusobno mijenjaju nakon četiri godine. I sama sam o tom kasnije nešto pisala: tako bi se prvenstveno povećala kvaliteta rada, jer bi stalna promjena mjesta rada neminovno donijela uvijek novo dokazivanje. Nastavno na početak ovog promišljanja, dogodilo bi se još nešto: velika ušteda na troškovima prijevoza: nije li izvan svake pameti da, primjerice, jedan Splićanin putuje u Sinj na nastavu, a sinjski nastavnik u Split? I to u okviru istog sustava i istog poslodavca; ministarstva! Zamislite koliko bi se samo uštedjelo na putnim troškovima. A tek koliko bi se poboljšala kvaliteta života tih nastavnika i njihovih obitelji, ali i učenika?

Prije nekoliko dana pomagala sam prijateljevoj kćeri u pripremama za državnu maturu. Djevojka pohađa jednu od najuglednijih splitskih gimnazija, nazvanu po jednom našem književniku. Kaže meni Anđela da nije (tj. razred u cjelini) čitala Kiklop, jer profesorica nije imala vremena za to.

Ljudi moji, je li to moguće?!

Kanonsko djelo hrvatske književnosti, esejsko pitanje na maturi... Je li to moguće?

Da ima reda u našem sustavu, onda se ne bi moglo dogoditi da danas završite studij, a već sutra dobijete posao u gimnaziji. I onda se čudimo što ne postoji učenik koji ne pohađa pripreme za polaganje državne mature. Da se mijenjamo svakih nekoliko godina, onda bi se ova mlada kolegica iz gimnazije potrudila ostati u gimnaziji ili bi bila premještena na manje zahtjevno radno mjesto pa bi gimnazijalci, vođeni pravim profesorom, pročitali Kiklop.

Davno sam pisala o tome da će se red uvesti tek kad svi nastavnici ne budu primali istu plaću. U školama zaista svašta postoji: od kolegice koja ne stigne govoriti o Marinkoviću, do onih koji krvare u razredu. A za istu plaću!

 ✿ DISKRIMINACIJA  ✿ 

Davno sam govorila i o tomu da nastavnici koji predaju relevantne predmete (a to su oni po kojima se upisuje u srednje škole) moraju biti bolje plaćeni. Ni u ludilu taj stav ne bih branila težinom studija, niti su moji argumenti išli u tom smjeru: kao profesorica književnosti jednako cijenim sve umjetnosti, ali činjenica je da kolege odgoja ne nose bremena zadaća, testova, ispita kući – iz dana u dan.

Može se još govoriti i o produžnoj nastavi koju opet neki nastavnici imaju, a neki nemaju; opet za istu plaću.

Ali, zato se većoj plaći mogu nadati oni koji rade na EU projektima. I dok neki hvale taj ministričin potez, meni pada na pamet upit: Je li to pravedno, naročito prema onim nastavnicima koji nisu u mogućnosti to raditi? Jesu li, time što su onemogućeni, i diskriminirani? Jesu li diskriminirani nastavnici koji ne spajaju jedan dan uz državni blagdan prema onima koji spajaju sve i svašta?

Ove godine imamo dva dana za spajanje: ponedjeljak, 30. travnja, jer je utorak 1. svibnja Dan rada te petak 1. lipnja, koji je uz 31. svibnja, četvrtak, kad je Tijelovo. Nije li nedopustivo i neozbiljno da jedne škole ne spajaju, a druge spajaju? Zašto takve odluke ovise o volji ravnatelja? Nije li barem takva odluka mogla biti donesena na razini cijele države? Što mislite kako se osjećaju djeca koja imaju nastavu pored svojih prijatelja iz susjedstva koji tog dana ne idu u školu?

 ✿ BEZ DNEVNOG ODMORA  ✿ 

Posebno je neshvatljivo kada zimske i proljetne praznike dio nastavnika mora provesti u školama, jer im je tako naređeno, a u drugim školama nastavnici dobiju svoj zasluženi odmor. Jest, sad sam sigurno otvorila prostor neistomišljenicima koji će reći da su ti praznici za djecu, ne za nastavnike. Sve i da je tako, a nije (nastavnici, naime, ne koriste dnevni odmor na koji ima pravo svaki zaposlenik pa su nastavni dani odrađeni bez dnevnog odmora akumulirani u odmoru koji se može realizirati upravo u vrijeme zimskog i proljetnog odmora), nije li i u tom pitanju potrebna jedinstvena primjena?

Toliko je nelogičnosti i nedosljednosti – gotovo o čemu god promišljate u školstvu. (O tipično stručnim propustima – drugom prilikom).

I na kraju nešto što, vjerujem, ne će povjerovati nitko oštrouman ni profesionalan. Nažalost, pišem istinu.

U organizaciji lokalno vladajuće stranke, a uz svesrdnu pomoć i suradnju nastavnika škole koja egzistira u toj lokalnoj zajednici, organiziraju se repeticije za učenike. Besplatne, dakako. Za učenike. U prostorijama nekih udruga, ne znam kojih.

Nije li licemjerno, ako nije i vulgarno, da djetetu u razredu date ocjenu nedovoljan, a onda glumite Majku Terezu i prikazujete se kao dobročinitelj? I, nerijetko, držite repeticije čak i iz predmeta koji niste diplomirali. Osim što su takvim djelovanjem nastavnici te škole u zornom sukobu interesa (drže repeticije djeci kojoj i inače predaju), osim što tim svojim djelovanjem zabijaju nož u leđa svojim kolegama iz škole (a o njihovu uspjehu tek se treba uvjeriti), pokazuju i svu raskoš licemjerja: nisu li mogli držati sate dopunske nastave u školi, gdje je i red, a ne čekati poziv lokalnih „šerifa”? Ne znam još primaju li kakvu naknadu za to (učenici im zaista ne plaćaju, ali plaćaju li ih „šerifi”, ne znam), ali sigurno si priskrbljuju korist – dugoročnu, budući da u svakom školskom odboru sjede upravo lokalni moćnici.

I premda i vodstvo škole zna za velikodušnost subotnjih predavača, nitko nikoga ne proziva za nedopustivo ponašanje. Naprotiv! Hoće li naše prosvjetne vlasti štogod poduzeti? Možete misliti! 

[ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisala Zrinka DODIG PERKOVIĆ ]