Ako ne stilovi učenja, što onda?

Pojedinci možda imaju stilove razmišljanja kojima su skloniji, kaže kognitivni psiholog Daniel WILLINGHAM, ali to ništa ne znači kad se metode obrade (npr. vizualna), ne podudara se s aktualnim zadatkom (npr. verbalnim).

„Podatci pokazuju da su ljudi skloni određenom načinu razmišljanja. Bilo bi bolje kad to ne bi činili. Umjesto toga, način razmišljanja trebali bi prilagoditi određenom zadatku.”

U svom tekstu objavljenom u časopisu Američki edukator, Willingham ovu teoriju odvodi korak dalje.

Udaljavajući se od tradicionalne ideje fiksnih stilova ili sposobnosti, on predlaže da stil učenja možda uopće ne ovisi o pojedincu već o određenom zadatku. Možda svi imamo više kognitivne fleksibilnosti koja nam pomaže da se prebacujemo između stilova. Možda samo moramo usvojiti različite pristupe za različite vrste informacija.

Postoje i uvjerljivi dokazi koji tome idu u prilog.

U nedavnoj su studiji istraživači zatražili od sudionika da se kreću virtualnim gradovima. Otkrili su da su ljudi koji se prepoznaju kao verbalni učenici pokazali bolje pamćenje za znamenitosti, ali ljudi koji se prepoznaju kao vizualni učenici dali su točnija mišljenja o relativnim smjerovima gradskih znamenitosti.

U drugom su dijelu studije istraživači zatražili od sudionika da se „ponašaju poput verbalizatora ili vizualizatora”.

„Sudionici su bez problema mogli slijediti ove upute”, kaže Willingham, „a rezultati su se poklapali s onime što se dogodilo kad su dopustili ljudima da procesuiraju na koji god način žele: verbalno razmišljanje pomoglo je kod znamenitosti, a vizualno razmišljanje kad su u pitanju upute.”

Drugim riječima, učinak uputa nadjačao je preferirani stil učenja u pogledu uspješnosti.

To znači da se učenje i pamćenje najbolje mogu poboljšati namjerom.

Willingham objašnjava kontekst studije u kojoj se od sudionika tražilo da zapamte rečenice:

„Čak i ako ste verbalizator, ako pokušavate zapamtiti rečenice, nema smisla da vam kažem da verbalizirate, na primjer tako da ponavljate rečenice samome sebi zbog toga što će vizualiziranje, na primjer stvaranje vizualne mentalne slike zadatak učiniti mnogo lakšim. Otežati zadatak nije dobra strategija za motivaciju.”

Umjesto toga, usmjerimo li na to učenike da obrađuju informacije na način koji najbolje odgovara zadatku, oni će postizati bolje rezultate. Svi smo mnogo više kognitivno fleksibilni nego što to zapravo shvaćamo, stoga bismo, umjesto da učenike kategoriziramo u fiksne stilove učenja, trebali potaknuti korištenje nefiksnih stilova učenja koji su ovisni o određenom zadatku.

Da bi sažeo trenutačni status teorije stilova učenja i suparničke teorije o stilovima učenja koji su ovisni o zadatku, Willingham nudi pet zaključaka:

1) U posljednje je vrijeme provedeno nekoliko eksperimenata kojima se pokušavalo izmjeriti uče li učenici bolje kad sadržaj odgovara njihovu navodnom stilu učenja. Većina znanstvene literature ne daje nikakvu podršku ovoj teoriji.

2) Postoji više dokaza da su ljudi skloni odabrati jedan stil procesuiranja umjesto nekoga drugog. Samo nekoliko teorija o stilovima učenja testirano je na ovaj način, ali čini se da postoje vrlo dobri dokazi za ideju da su verbalizatori i vizualizatori skloniji procesuiranju informacija u svom preferiranom stilu tse da su ljudi možda općenito skloniji reflektivnijem ili intuitivnijem razmišljanju.

3) Vrsta mentalnog procesuiranja koju ljudi koriste često ima važan učinak na uspješnost zadatka. Reflektivno razmišljanje mnogo je bolje od intuitivnoga za probleme vjerojatnosti. Slikovito razmišljanje mnogo je bolje od verbaliziranja za pamćenje rečenica.

4) Ljudi mogu kontrolirati stil procesuiranja kojim se koriste. Netko će radije intuitivno razmišljati kad rješava problem, ali može razmišljati refleksivno ako ga nešto u njegovu okruženju potakne na to ili ako prepozna da je to oblik problema kojem je najbolje pristupiti na taj način.

5) Ne postoje dokazi da nadjačavanje svojih sklonosti za preferiranje određenog stila razmišljanja na ovaj način šteti razmišljanju. Drugim riječima, vizualizatori su možda skloniji vizualnoj slikovitosti, ali kad je verbalizatori koriste oni su jednako uspješni u rješavanju problema.

Čini se da je stilu učenja najbolje pristupiti kao alatu, a ne kao urođenoj sposobnosti. Optimalno učenje uključuje aktivno vizualno, verbalno, zvučno ili kinestetičko učenje u skladu s određenim zadatkom. Za edukatore bi bilo pogrešno nastaviti putem koji ne samo etiketira učenike s fiksnim sposobnostima, već nema nikakve temelje u stvarnim istraživanjima.

…………………

NAPOMENA

• AUSTRALIJA: Portal InformED pomaže edukatorima da ostanu u tijeku s najnovijom obrazovnom tehnologijom, uključe se u rasprave o pedagogiji te da bolje razumiju psihologiju uma u razvoju.
• Izvor: opencolleges.edu