Nema moderne škole bez uključivanja djece s teškoćama

Međutim, očito je da ljudi nisu jednakopravno uključeni u svijet ili kako piše Rutar: „ Ako svijet ne postoji kao cjelina, moramo ga tek izgraditi.” (Rutar, 1995., prema Zaviršek, 2000., 41)

U školama Republike Hrvatske dominantan je tradicionalan, medicinski model pristupa invaliditetu. Djecu s teškoćama definiraju s obzirom na vrstu i stupanj teškoća/bolesti ili zdravstvena stanja koja zahtijevaju medicinsku intervenciju kako bi se prilagodili društvu.

[ Piše: dr.sc. Aleksandra KRAMPAČ-GRLJUŠIĆ, ravnateljica OŠ Ljudevita Gaja, Osijek ]

.............

Možemo li govoriti o suvremenoj školi ako u nju ne može biti uključeno svako dijete, ako se u nju uključuje s iznimkom kategorije, ako se potrebe djece s teškoćama lociraju unutar njih samih (vrsta i stupanj teškoća) pritom zanemarujući čimbenike koji se nalaze u socijalnom kontekstu? Svim je oblicima edukacijskoga uključivanja zajedničko da polaze od pretpostavke kako je potrebno uključivanje djece s teškoćama u redoviti školski sustav pri čemu škole, uglavnom, ostaju nepromijenjene.  

Učenici s teškoćama ostvarit će pravo na školovanje u redovitim osnovnim školama ili posebnim ustanovama u ovisnosti o vrsti i stupnju teškoća koja je utvrđena kod učenika temeljem rješenja Ureda državne uprave u županiji. Primjereni programi školovanja ostvaruju se u redovitome razrednom odjelu, dijelom u redovitome, a dijelom u posebnome razrednom odjelu, u posebnome razrednom odjelu i/ili odgojno-obrazovnoj skupini. Školovanje učenika s teškoćama u redovitom školskom sustavu može se odvijati prema redovitom programu uz individualizirane postupke, redovitom programu uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke, posebnom programu uz individualizirane postupke (Pravilnika o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju, NN, 23/91, 24/15).

Svjesni smo potrebe poštivanja raznovrsnih iskustva učenika i njihove različitosti, ali isto tako zbunjeni nejasnim i kontradiktornim pravilnicima. Nameću se brojna pitanja. Tko su učenici s teškoćama? Koja su njihova prava i obveze? Koja su prava i obveze učitelja? Jesu li škole ekipirane stručnjacima raznovrsnih profila – edukatorima rehabilitatorima, logopedima, socijalnim pedagozima koji mogu pružiti potrebnu podršku i dati savjete učiteljima, roditeljima, učenicima? Jesu li učitelji tijekom studija stekli potrebna znanja i vještine da pruže kvalitetnu podršku raznovrsnim skupinama učenika? Jer, svaki učenik ima drukčije potrebe, a odgovoriti na potrebe pojedinca ne znači odgovoriti na potrebe svih učenika općenito.

Vjerujemo da su raznolike skupine bolje i produktivnije mjesto u kojem se može mnogo toga naučiti. Jedino će tako djeca s teškoćama imati uporište, saveznike i podršku na putu do svoga sna, a tipični vršnjaci stječi niz dobitaka (rast društvenih spoznaja, povećana tolerancija, samopoštovanje i dr.). [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]