Prava mjera strogoće i zaključena jedinica

Zbog zaključene neprolazne ocjene osjećam se neuspješno kao učitelj. Nemam nikakve koristi od toga. Za mene to znači da učenika nisam uspjela poučiti nečemu. Većina učitelja, s druge strane, ima punu učionicu djece i znam da je teško doprijeti do svakoga od njih.

Kako ja to vidim, jedinica bilo koje vrste automatski seli učenika u središte moje pažnje ne bih li mu pomogla da svlada gradivo. Možda to ne bi trebalo biti tako, ali ja se tako osjećam. Dio moje učiteljske srži nalaže mi da pokušam poučiti baš svakog učenika.

Jeste li strogi ili ne poučavate dovoljno dobro?

Jednom sam načula nekoga kako se hvali koliko je strog učitelj: „Kako prostreš, tako ćeš i leći. Ja ne poklanjam ocjene niti pregledavam domaću zadaću. Nauči ili padni.”

Takav pristup prebacuje svu odgovornost za učenje na učenika. Iako i ja od svojih učenika očekujem da preuzmu odgovornost za svoje učenje, također znam kako je odgajati dijete s poteškoćama u učenju. Učitelje koji razmišljaju na taj način nazivam „čuda od radnih listića”. Čudite se kako uopće uspijevaju poučavati bez radnih listića. Deset ispunjenih radnih listova ne znači da ste ih bilo čemu naučili. Ja sam nekad, kad sam tek počela poučavati, zadavala po nekoliko radnih listića dnevno. Mislila sam da je to dobar način za procjenu i učenika i nastavnika. Sad više vodim računa o tome što uđe u učeničke glave i na koji način umiju to primijeniti.

Razlika između strogog učitelja i učitelja čiji je predmet teško „proći”

Poznajem neke vrlo stroge učitelje, ali kad zadaju domaću zadaću ili zadatak na nastavi daju i povratnu informaciju te prolaze kroz gradivo koje učenici nisu razumjeli. Oni su strogi, ali obavljaju svoj posao. Ovakvi su učitelji zlata vrijedni.

Ali postoje i učitelji koji se hvale svojom strogoćom, a koji su, po mome mišljenju, rigidni, dok pritom uopće ne poučavaju. Postoji razlika između strogih učitelja koji mnogo očekuju i guraju djecu da postignu više i onih čiji je predmet teško „proći”, a koji ne daju povratne informacije niti na bilo koji način pomažu učeniku.

Prava mjera strogoće

Smatram se strogom u smislu da ne dopuštam djeci da budu pasivna i ne rade ništa. Moraju raditi na zadatku, nemaju izbora.

Smatram se strogom u smislu da je rok predaje radova onda kad je rok za predaju radova. Predaj na vrijeme ili kasniš. U tom slučaju uzimam rad, ali oduzimam bodove.

Smatram se strogom jer očekujem od učenika da nauče „teške stvari koje školska djeca ne trebaju znati”. Katkad se pojedinci žale na to da je moj nastavni plan poput fakultetskog. I bolje. Želim da moji učenici budu svjetski ljudi.

Ali isto tako smatram se strogom u smislu da ću proganjati svakoga tko ne pokuša učiti. Proganjat ću i one koji misle da nešto ne mogu naučiti. Ja sam stroga, jer nikad ne odustajem.

Ne prihvaćajte izliku „ne razumijem”

Jučer kad sam poučavala koncept iz računalne znanosti neka su djeca rekla „Ne razumijem takve stvari” i „Za mene je to kineski”. Ali nije više bio „kineski” kad smo zaključili lekciju. Dobri učitelji prelaze sve prepreke koje sprječavaju djecu da nauče. Ne zanima me je li gradivo „prenapredno” ili netko misli da je nevažno. Bez obzira na to što poučavam, želim da to svlada svako dijete. Kao učitelji moramo biti smjeli odvjetnici svog predmeta.

S druge strane, ja zbrajam rezultate. Ne dajem ocjene, učenici ih moraju zaraditi.

Katkad djeca teže neuspjehu. Katkad se djeca ponašaju kao da se trude dobiti jedinicu. Možda je u pitanju loša slika o sebi. Kad je to moguće, pokušavam saznati uzrok takvog ponašanja, jer sam često u svojoj učionici bila svjedokom samosabotaže. Ako uspijem doznati psihološki razlog zbog čega učenik hrli neuspjehu, u stanju sam ga navesti da učini što je potrebno kako bi položio predmet.

Katkad djeca imaju čarobni broj u glavi. Većina djece zamišlja ocjenu koju misle da žele postići i često stišću kočnicu kad njihove ocjene prebrzo nadmašuju njihova očekivanja. Često se također ispostavi da je taj broj blizu onoga što njihovi roditelji očekuju od njih.

Ovo mi je dvanaesta godina poučavanja. Imam tek šačicu zasluženih zaključenih neprolaznih ocjena. Ne podijeljenih.

U svakom od tih slučajeva, svaki mi je od njih u lice tvrdio i zaklinjao se da je mislio da ću mu dati prolaznu ocjenu.

Ja ne dajem ocjene. Točka. Rekla sam im da im život neće ništa „dati”, pa tako neću ni ja. Sad je pravo vrijeme da to nauče.

Imala sam i sreću što me školska administracija uvijek podupirala. Svi su roditelji i učenici to znali – nadati se da ću popustiti i „dati” trojku nema smisla. To se ne događa. Ne ovdje.

Što kažem učenicima o ocjenama

Kažem im: „Vi niste svoja ocjena.” Zaradili ste jedinicu u školi, ali kao osoba možete biti „za pet”. Vjerujem da ste božje djelo, ali je vaša odluka hoćete li poraditi na svojoj jedrilici.

..................

NAPOMENA

• SAD: CoolCatTeacher – blog američke učiteljice Vicki DAVIS
• Izvor: coolcatteacher.com – popularni američki blog