Više od četiri stoljeća u službi djece

... socijalnim pa i ratnim previranjima, kojih na ovim prostorima nije nedostajalo. Osnovna škola Eugena Kvaternika ovom je školskom godinom ušla u 401. godinu postojanja i time potvrdila status najstarije škole u Turopolju. Ali i mnogo šire.

U svojoj je dugoj i bogatoj povijesti škola Eugena Kvaternika postizala izvanredne rezultate u odgojno-obrazovnom radu, kako njezini učenici, tako i njezini učitelji. Naime, niz godina prate daljnji obrazovni put svojih đaka i ponose se što čak 75 posto učenika postiže isti rezultat u učenju u srednjim školama. To samo dokazuje da im je Kvaternik bio odlična odskočna daska za ostatak obrazovanja.

– Iznimni su međuljudski i kolegijalni odnosi u školi, zbog čega brojni mladi učitelji žele doći raditi baš k nama. A da su nam učitelji vrhunski, dokazuje i podatak da imamo čak 12 mentora i četiri učiteljice savjetnice – govori ravnateljica Monika BRLEKOVIĆ.

NAGRADITI UČITELJE

Tek je godinu dana Brleković na mjestu ravnateljice. No, kako je godinama radila u školi kao pedagoginja i bila svojevrsna desna ruka dugogodišnjem ravnatelju Ivici Gazdiću, jako dobro zna kako škola funkcionira i nije joj trebalo mnogo da se privikne na nove poslove.

– Ono što me potaknulo da preuzmem vođenje škole jest činjenica da je kadar iznimno vrijedan, pun ideja, požrtvovnosti. To jako dobro znam, jer sam s njima usko surađivala kao pedagoginja. A s takvim ljudima zaista ništa nije teško napraviti. Svjedoče tome naši brojni uspjesi, uspjesi naše djece, za koje veliku zaslugu imaju upravo vrhunske učiteljice i učitelji.

Škola je jako dobro opremljena, imaju zapravo sve što im treba za kvalitetan svakodnevni rad, a ravnateljica Brleković za svoju školu želi tek nešto više sredstava, kako bi mogla nagraditi odlične učitelje. Ako nikako drukčije, onda barem slanjem na razne državne skupove stručnih usavršavanja.

– Ravnateljima škola niz godina nedostaje konkretan Pravilnik o nagrađivanju, kako bismo zaista konačno mogli nagraditi učitelje, konkretno, financijski. Kako toga nema, onda bih barem željela moći omogućiti svih ljudima koji to žele i zaslužuju odlaske na edukacije i usavršavanja, bez stalnog računanja i brige o školskom proračunu – ističe Brleković.

Učiteljica savjetnica Maja MAČINKO KOVAČ predaje informatiku i tehničku kulturu. Zbog premale satnice učitelji su, kaže, prepušteni sebi kako se tehnički ne bi pretvorio u dosadan predmet, pa od kuće nose razne materijale i pribor. Govori nam da se smanjivanje satnice tehničkog i općenito zanemarivanje tog predmeta itekako poznaje na vještinama i grafomotorici novijih generacija. Tako u petom razredu ima učenika koji ne znaju crtati trokutima niti držati škare u ruci, izrezati komad papira:

– Ne znaju se koristiti najosnovnijim alatom, zabiti čavao, okrenuti vijak, promijeniti žarulju. Sve su to vještine koje im trebaju na svakodnevnoj bazi. Kad ih pitam kako će popraviti neku sitnicu u kući, odgovaraju da će platiti majstora. A nitko ne razmišlja hoće li si to moći financijski priuštiti, kamoli da će i neki od njih biti ti majstori.

U TABLETIMA NIJE SPAS ŠKOLSTVA

Iako Mačinko Kovač predaje informiku, opet joj smeta što se digitalizacija forsira baš u svim područjima i predmetima. Postoje jednostavno stvari koje se ne mogu obrađivati digitalno, kaže, i djeca moraju razvijati ručne vještine, grafomotoriku, kako bi znali nešto napraviti, sastaviti, izbušiti rupu u zidu.

– Ja ću prva uvesti digitalne sadržaje, ako imaju smisao. Ali neke se stvari moraju odraditi fizički, kao što se mora ručno izračunati zadatak u matematici. Tableti koji se forsiraju sigurno nisu spas hrvatskog školstva. Djecu još uvijek više oduševi kad nešto naprave svojim rukama. A kod nas kao da je postala sramota raditi rukama – ističe Mačinko Kovač.

Niz godina vodi mlade robotičare, s kojima postiže hvalevrijedne uspjehe. I nisu to odreda odlični učenici, napominje učiteljica, već djeca s prosječnim ocjenama koji su se u toj tehnici pronašli. U tome uživaju, kasnije upisuju strukovne škole i tehničke fakultete te budu zaista dobri u svojim strukama.

– Robotičari postoje 12 godina, koliko sam ja ovdje, a ove godine imamo čak 70-ak učenika, u dvije grupe, za razrednu i predmetnu nastavu. Uvijek smo u državnome vrhu na natjecanjima, a prije tri smo se godine u sklopu natjecanja RoboCup Junior plasirali na svjetsko prvenstvo u Nizozemsku. Nismo nažalost otišli, jer su ukinute neke kategorije, ali smo bili presretni plasmanom.

Prije pet godina u školi je pokrenut projekt Ples sa četiri šape, koje su u školi vodile učiteljica savjetnica razredne nastave Marina MUŽEK i učiteljica savjetnica hrvatskog jezika Ivana DUBOVEČAK.

Nositelj projekta bio je Centar za odgoj i obrazovanje Velika Gorica. Na satovima razrednika održavale su se radionice, gdje bi se uključivao pas, koji bi kroz interakciju s djecom, naročito onom s teškoćama, uveseljavao cijeli razred. Ali i olakšavao obradu nekih tema. Najčešće je u školu dolazila trenerica pasa Ana ODAK iz udruge Dog dancing team, rekla nam je učiteljica Marina Mužek:

– Želja nam je bila da se djeca s posebnim potrebama što više opuste, što više počnu uživati u školskoj svakodnevnici, a već s prvim dolascima psića u naš razred shvatili smo da činimo pravu stvar. Stoga smo nakon pet godina proširili priču i stvorili projekt Učimo sa 4 šape, da pas gostuje i na nastavi hrvatskog jezika. Djeca bi odgovarala na pitanja iz nastave i ako bi odgovor bio točan, pas bi im prišao na maženje. Dok bi u slučaju pogrešnog odgovora pas legao i prekrio glavu šapicama. Nevjerojatno je promatrati koliko djeca uživaju u toj korisnoj igri sa psom!

Zasad je projekt u pilot-fazi, jednom mjesečno na satu hrvatskog jezika, dok je dogodine u planu uvesti psa na dva sata mjesečno u razrednoj nastavi te dva sata mjesečno u predmetnoj.

– Nakon što završimo ovu prvu školsku godinu, napravimo evaluaciju i smjernice za budući rad, namjera nam je uz pomoć Učiteljskog fakulteta i resornog ministarstva osigurati sredstva za stalno provođenje i unaprjeđivanje programa. Možda dio sredstava povučemo i iz europskih fondova, jer koliko je nama poznato nigdje ne postoji projekt gdje pas sudjeluje u samoj nastavi – objašnjava Mužek.

RADIJSKA EMISIJA

Osim ovog projekta, učiteljica Mužek i učiteljica hrvatskog Ivana DUBOVEČAK niz godina vode projekt Zvonjalica. Riječ je o istoimenoj radijskoj emisiji, koju stvaraju, uređuju i vode sami učenici OŠ Eugena Kvaternika, a emitira se uživo u studiju City Radija Velika Gorica već gotovo 12 godina:

– Željele smo angažirati učenike izvan njihovih svakodnevnih školskih obveza, kako bismo im omogućili kreativno izražavanje u području medija, medijske pismenosti i kulture. Svake subote učenici odlaze na radio, no iz svih velikogoričkih osnovnih škola, ne samo iz naše, iako je projekt potekao odavde. Ali svake je subote domaćin Zvonjalice neka druga škola – rekla nam je Dubovečak.

Naravno, svake su subote i Mužek i Dubovečak s djecom na radiju, radi koordinacije na terenu i brige da svaka emisija protekne u najboljem redu. Posebice otkako su se u emisiju prije nekoliko godina uključila djeca s posebnim potrebama Centra za odgoj i obrazovanje te Centra za mlade i obitelj.

– Svake subote obrađujemo teme djeci bliske, koje sami predlažu, sami biraju glazbene podloge, razgovaraju s gostima iz svih sfera života, od nagrađivanih profesora i učenika, pisaca, pjevača, sportaša. Ta interakcija djece sa svojim vršnjacima putem radijskog medija zaštitni je znak Zvonjalice i nadam se da će i drugi gradovi napraviti neke slične projekte.

Ime emisije došlo je od usporedbe sa školskim zvonom, kojem se djeca tijekom nastavnog dana možda najviše raduju. Prvotni je naziv emisije trebao biti Zvonjelica, što je stara hrvatska riječ za sonet. Međutim, učiteljice i djeca shvatile su da je Zvonjalica upravo podsjetnik za školsko zvono i odmor, pa je taj naziv i ostao.

Zbog nedostatka prostora kod uvođenja informatike kao obvezatnog predmeta, školska knjižnica trenutačno je izmještena u privremeni neodgovarajući prostor. Ipak, uz pomoć Grada Velika Gorica, početkom idućega polugodišta knjižnica će biti preseljena u novoizgrađeni prostor i postati pravi moderni informacijsko-komunikacijski centar škole, govori nam knjižničarka Davorka FACKO-VNUČEC. U knjižnici se provode razni projekti kao dio poticanja čitalačkih navika i razvijanja ljubavi prema knjizi.

– Upravo projekti pružaju mogućnost povezivanja knjige i čitanja s novim medijima, pa bismo nakon čitanja određenog naslova snimali film, izrađivali razne aplikacije i kvizove online alatima… Već nekoliko godina sudjelujemo i na Nacionalnom kvizu za poticanje čitanja kao i na Natjecanju u čitanju naglas. Upravo ovo zadnje dobar je primjer koliko djeca ipak čitaju i vole tiskanu knjgu, jer za natjecanje oni sami odabiru naslov te osmišljavaju na koji će način knjigu predstaviti ostaloj djeci kako bi ih zainteresirali za čitanje. Ove smo godine proveli kviz treću godinu zaredom i zbog zainteresiranosti učenika morali smo prije školskoga imati i razredna natjecanja.

ŽAMOR NA DVORIŠTU

U svim projektima nastoje uključiti i učenike ne samo iz matične škole, nego i iz područnih škola u Lukavcu i Dubrancu. Lijepo surađuju s velikogoričkom Gradskom knjižnicom, posjećujući radionice posvećene promicanju čitanja, posjećuju i Dan otvorenih vrata Nacionalne i sveučilišne knjižnice.

– Ponosni smo na naše velikogoričke spisateljice i spisatelje koji nam rado dolaze u školu na književne susrete. I naša profesorica hrvatskoga jezika Jasminka Tihi-Stepanić poznata je spisateljica. Svake godine biramo i najčitača škole te ga nagradimo knjigom – rekla je Facko-Vnučec.

Djeca najviše vole čitati „Dnevnik Pauline P.” i „Gregov dnevnik”. Fond je knjiga oko 8000, ali će se kroz predstojeću reviziju kod seobe knjižnice otpisati veći, zastarjeli broj svezaka.

Kvaternik je, dakle, najstarija škola u turopoljskome kraju i ta dugogodišnja tradicija nešto je s čime se ponose svi djelatnici škole, od ravnateljice preko učitelja do domara i spremačica. Godinama se pažljivo i sustavno brine o školskom okolišu, sade se stabla, uređuju staze i travnjaci, kako bi djeci boravak u školi, i izvan okvira nastavnog sata, bio što ugodniji i ljepši. Osmjesi na licima učenika koje smo sreli tijekom boravka u školi i žamor na dvorištu potvrđuju da je lijepo biti učenikom OŠ Eugena Kvaternika. I tako već četiri stoljeća. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko Nađ ]