Zabavne lekcije ne pridonose boljem učenju

Izvještaj nedavnog istraživanja tvrdi da tradicionalne metode poučavanja možda nisu posebno ugodne za učenike, ali su najučinkovitije.

Ove metode uključuju frontalno poučavanje, u kojem nastavnik stoji ispred učenika i iznosi informacije, vježbanje, gdje učenici ponavljaju riječi ili fraze za učiteljem, te učenje informacija napamet.

Izvještaj kaže da su ove metode ključne za uspješno učenje, zbog toga što učenicima omogućuju da prenesu informacije iz svoga radnog pamćenja u svoje dugoročno pamćenje. Međutim, one nisu ni zabavne ni inspirativne te se danas smatraju zastarjelim tehnikama „usmjerenima na učitelja”.

Ove je metode postupno zamijenilo učenje „usmjereno na dijete”, koje je postalo popularno 1960-ih i 1970-ih, te se usredotočuje na užitak i dobrobit učenika.

Ovaj pristup može uključivati potrebu da učenici rade zajedno u malim skupinama, međusobno raspravljaju o problemima te izraze svoja mišljenja.

Naglasak je na održavanju uključenosti i interesa učenika tako što im je dopušteno da uče jedni od drugih umjesto da informacije preuzimaju isključivo od učitelja.

Metode koje su usmjerene na dijete obilježene su kao nešto što omogućava učenicima da nastave vlastitim tempom i dođu do raznih otkrića, neovisno o učiteljima.

Izvještaj upućuje na američku studiju, u kojoj su tinejdžeri nosili pager i snimali svoju razinu sreće u trenutku kad bi se alarm oglasio. To je pokazalo da su učenici najmanje sretni kad su u školi ili tijekom pisanja domaće zadaće te da su mnogo sretniji ostatak vremena.

U međuvremenu, brojne studije pokazuju da provođenje više vremena u školi i pisanje domaće zadaće podiže razinu učeničkog postignuća.

„Drugim riječima, paradoksalno je to što je vrlo malo vjerojatno da će učenici nešto naučiti ne pohađaju li školu ili ne pišu li domaću zadaću – ali će vjerojatno biti sretniji”, stoji u izvještaju.

Uvjerenje da se rezultati učenika poboljšavaju kad su oni sretniji potječe iz pogrešne interpretacije Rousseauove knjige „Emil ili O odgoju” (1762.), kaže izvještaj.

„Rousseau je zapravo naglasio važnost učeničke patnje kao ključnoga pedagoškog alata za prisiljavanje učenika da uče iz vlastitih pogrešaka.”

„Štoviše, on nije izjednačio sreću s užitkom, zadovoljstvom ili veseljem, već je na nju gledao kroz vizuru klasične ideje ljudskog napretka. Rousseau je smatrao da je sreća svrha obrazovanja, a ne njegovo sredstvo.”

Gabriel HELLER-SAHLFREN, autor izvještaja, kaže da je ideja da dobrobit i postignuće učenika idu ruku pod ruku postala „duboko utvrđena” u školama.

„Ovakvi progresivni ideali o užitku učenika važan su razlog zašto su moderni pedagozi povijesno podržavali metode poučavanja usmjerene na učenike”, rekao je.

„Doista, još se često smatra da je učenje nužno učiniti takoreći živahnim kako bi se ono uopće dogodilo.”

Sir Michael WILSHAW, bivši ravnatelj britanskog Ureda za obrazovne standarde (Ofsted), u prošlosti je govorio o svojoj suprotstavljenosti učenju koje je usmjereno na dijete, tvrdeći da je ono naštetilo generacijama školske djece.

………………….

NAPOMENA

• Ujedinjeno Kraljevstvo: Telegraph je višemedijski portal za vijesti, posvećen analizi, perspektivi, mišljenjima i uvidima koje njegovi novinari pružaju svojoj raznolikoj i širokoj publici.
• Izvor: telegraph.co.uk