Učiteljski studiji dobar su temelj za trajno usavršavanje

Argument je uvijek isti – učitelji ne znaju svoj posao, nisu dovoljno kompetentni ni osposobljeni za to što rade, nisu spremni za izazove koji su pred njima. I što je najžalosnije, takva tvrdnja može se čuti i od visokopozicioniranih dužnosnika u resornome ministarstvu.

Istina, nismo usamljeni u svijetu kad je riječ o takvim paušalnim ocjenama i procjenama učitelja i njihova rada.

Slični stavovi javnosti, takozvanih stručnjaka i političara mogu se čuti i u nama dalekoj Australiji, gdje također prevladava stav da učitelji nisu dovoljno stručni i kompetentni za svoj odgovoran posao, iako svi pokazatelji govore da su oni bolje pripremljeni i kvalificiraniji nego ikada do sada. Prošla su vremena kad je za učitelja bio dovoljan dvogodišnji tečaj nakon završene srednje škole, jer je i u Australiji kao i u Hrvatskoj već godinama za učitelje neophodan petogodišnji studij, nakon kojega im slijedi cjeloživotno učenje i stalni profesionalni razvoj. A nije neuobičajeno da među učiteljima i nastavnicima ima nezanemariv broj magistara, pa i doktora znanosti. U Australiji se poklanja pažnja odabiru budućih studenata na nastavničkim fakultetima koji moraju imati visoka postignuća u matematici, prirodnim znanostima i materinskom jeziku. Tijekom studija oni moraju ispuniti stroge zahtjeve za ovladavanjem pedagoškim vještinama, teorijskim znanjem, komunikacijskim vještinama i mnogim drugim kompetencijama.

Struktura razine obrazovanja učitelja i nastavnika u našim osnovnim i srednjim školama pokazuje da je u razrednoj nastavi gotovo dvije trećine učitelja s četverogodišnjim ili petogodišnjim studijem, da je trećina njih s višom spremom, a samo 53 od ukupno 12 579 učitelja imaju srednju spremu, i to su oni koji su svoje učiteljsko obrazovanje završili prije četrdesetak godina, kad su ukinute učiteljske škole. U predmetnoj je nastavi oko 90 posto učitelja s visokom spremom, a desetak posto s višom, dok je 215 od ukupno 24 460 učitelja sa srednjom spremom. U srednjim školama oko 95 posto nastavnika ima visoku stručnu spremu, pet posto višu, a 0,5 posto srednju. I sve to govori u prilog tezi da su naši učitelji i nastavnici i obrazovani i kompetentni za svoj posao.

■  VISOKA STRUČNOST  ■  

– Visoka stručnost učitelja vjerojatno je posljedica odluke Vlada iz 1998. godine koja je posebnom uredbom odlučila da se osnuju visoke učiteljske škole koje su zadužene za organiziranje četverogodišnjega stručnoga visokoškolskog studija za učitelje razredne nastave te dvogodišnje stručne studije za odgojitelje predškolskog odgoja. Od 2005. godine studij učitelja razredne nastave organiziran je prema Bolonjskoj deklaraciji kao sveučilišni studij s trajanjem od pet godina kao i svi drugi nastavnički fakulteti, dok je studij za odgojitelje predškolskog odgoja organiziran kao trogodišnji stručni studij. Prvi učitelji razredne nastave završili su studij pet godina kasnije, dakle 2010. godine i odmah u jesen se zapošljavali u osnovnim školama. Tako se događalo da u osnovnim školama na poslovima učitelja primarnog obrazovanja odnosno razredne nastave rade učitelji koji su završili četverogodišnju ili petogodišnju srednju učiteljsku školu, zatim dvogodišnji ili trogodišnji studij na pedagoškim akademijama te četverogodišnji ili petogodišnji studij na sveučilištu – rekao nam je dr. sc. Milan MATIJEVIĆ, profesor na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Jesu li učitelji i nastavnici danas dobro pripremljeni za sve izazove koji ih čekaju u svakodnevnom radu i, ako nisu, što bi trebalo učiniti da ih se osnaži i osposobi za posao, pitanja su koja su stalno aktualna.

Profesor Matijević smatra da neki jesu, a neki nisu te dodaje da ni za pet godina studiranja nije moguće steći kompetencije za rješavanje svih složenih situacija u školi.

– Te se kompetencije stječu i usavršavaju tijekom čitava radnog vijeka. To ne znači da sada svi učitelji trebaju putovati diljem Hrvatske na seminare i radionice koje organizira Agencija ili razne strukovne udruge – iako je i to korisno – nego se očekuje da se u školi organiziraju stalne aktivnosti koje su u funkciji stjecanja i usavršavanja kompetencija za rješavanje razvojnih pitanja današnjih pripadnika net-generacija. Ne možemo dopustiti da se danas u učionici događa didaktika prema scenarijima Danilova, Jesipova, Gončarova, Gruzdjeva, pa niti Poljaka i Šimleše.

U pravilu su svi sveučilišni petogodišnji programi napravljeni prema suvremenim kurikulumskim teorijama i znanjima iz područja didaktike, psihologije i neuroznanosti, ali mnogo je čimbenika koji utječu na to da se u učionicama u kojima ništa nije promijenjeno u odnosu na kraj 19. ili početak 20. stoljeća ne provode suvremene metode poučavanja. I dalje učenici uglavnom sjede, slušaju i gledaju takozvanu realizaciju programa. Na fakultetu učimo studente da treba kreirati događanja koja će dovesti do samorealizacije svakog učenika, u kojima će svako dijete optimalno ostvariti svoje mogućnosti, a u školi se od njih na prvome mjestu traži realizacija programa, a ne samorealizacija učenika. Takva pedagogija ne omogućuje zadovoljavanje razvojnih potreba današnjih učenika i treba biti zamijenjena drugim metodičkim i pedagoškim scenarijima uz koje su učenici aktivniji od nastavnika. Poželjno je više učenja, a manje poučavanja, jer nije nimalo atraktivno dnevno sjediti nekoliko sati, slušati i gledati kako nastavnik realizira program – smatra profesor Matijević.

■  SPREMNI ZA IZAZOVE  ■  

O tome jesu li današnju učitelji, ali i studenti na učiteljskim fakultetima koji će uskoro raditi u našim školama spremni za izazove koji ih čekaju u svakodnevnom radu s učenicima dr. sc. Damir MATANOVIĆ, dekan Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku, uopće ne dvoji.

– Siguran sam da su naši studenti apsolutno spremni za sve izazove koji ih čekaju u školi nakon što završe fakultet. Svi koji se zaposle postižu jako dobre rezultate, a reakcije njihovih kolega i ravnatelja doista su pozitivne, što pokazuje da dobro radimo na fakultetu. Trudimo se da studentima usadimo svijest da s diplomiranjem nije kraj njihovu obrazovanju već da je to dobar temelj za daljnje usavršavanje.

Primjerice, imamo situaciju da se naši studenti koji su završili učiteljski studij s pojačanom informatikom zapošljavaju u realnom sektoru, što dokazuje da su kvalitetno obrazovani kad mogu raditi i u informatičkoj struci izvan škole. Studente primarno obrazujemo za rad u školi i bilo bi nam draže da u školi i rade, jer smo sva znanja i sredstva usmjerili na to, ali oni i u realnom sektoru postižu dobre rezultate.

Neprestano osvježavamo programe učiteljskog studija. Temeljni je element studija metodičko-didaktičko-pedagoško-psihološki korpus znanja i svake godine studijski program obnavljamo i inoviramo. Mnogo bi nam lakše bilo kad bi i Ministarstvo znanosti i obrazovanja uklonilo neka nepotrebna ograničenja u Zakonu o znanosti i visokom obrazovanju prema kojemu se može mijenjati maksimalno 20 posto godišnje programa umjesto da nam ostave slobodu da sami procijenimo koliko godišnje želimo unijeti posve novih sadržaja u program studija. Spomenuta su ograničenja umjetna i nemaju veze sa stvarnim životom i bez njih bi i sustav bio mnogo fleksibilniji i brži, prilagodljiviji i učinkovitiji. I sustav akreditiranja programa je trom, pa ono što se može napraviti brzo moramo čekati mjesecima i godinama – kaže Matanović.

Pitanje je i kakva su stručna usavršavanja učitelja. Ako student tijekom studija ne dobije neke sadržaje može li mu se to nadomjestiti kroz usavršavanja koja organiziraju jedino Agencija za odgoj i obrazovanje i resorno ministarstvo.

– Problem je s usavršavanjima u tome da se učiteljima priznaje ono što organizira Agencija, premda je i to smiješno. Sve što se pojavi na tržištu u smislu izobrazbe i ako koristi učiteljima trebalo bi priznati i ukloniti taj ograničavajući faktor da jedino Agencija može izdati potvrdu o stručnom usavršavanju. Kod nas se previše inzistira na formi i pokazuje nepovjerenje Ministarstva prema institucijama i organizacijama koje djeluju u državi. Na fakultetu pratimo svjetsku i domaću praksu i znanstvena postignuća u struci i najbolje znamo što treba i netom diplomiranim učiteljima, ali i onima koji su već godinama u školama. I radimo neke seminare i predavanja, dođe nam vrlo malo učitelja koji žele nešto novo čuti, ali im ne možemo izdati nikakvu potvrdu o usavršavanju, a vjerujem da kod nas dobiju više nego na nekim drugim stručnim skupovima s kojih onda polaznici ono što su čuli i doživjeli prenose na stručnim aktivima svojim kolegicama i kolegama. Ali to nije to!

Općenito govoreći, naši su učitelji kompetentni i osposobljeni za svoj posao, pa čak potvrde o njihovu kvalitetnom radu dobivamo i iz inozemstva, iz škola u koje su otišli raditi. I zato nije dobro kad iz našega ministarstva izlaze paušalne ocjene o tome da učitelji nisu spremni, da nisu stručno osposobljeni i kompetentni da rade svoj posao u razredu, jer to stvara lošu sliku ne samo o učiteljima nego i o vrijednosti obrazovanja i znanja – zaključio je dekan Matanović.

■  VIŠE ULAGATI  ■  

Slično razmišlja i njegov kolega dr. sc. Siniša OPIĆ, dekan Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

– Naši su učitelji spremni, kompetentni i kvalitetni raditi svoj posao, spremni su za izazove suvremenoga društva, ali to ne znači da ne trebamo stremiti njihovu osposobljavanju uvođenjem novih programa cjeloživotnog obrazovanja ili doškolavanjem onih koji imaju višu stručnu spremu. Učiteljski fakultet na tragu takvih razmišljanja revidira svoje studijske programe, uvodi nove kolegije u postojeće studijske programe radi osposobljavanja naših učitelja za rad u posebnim uvjetima odnosno s posebnim populacijama. Mislim tu prije svega na učenike u riziku s problemima u ponašanju ili već one koji pokazuju probleme u ponašanju, što je uvod u delinkvenciju. Studijske programe inoviramo, jer želimo ići ispred vremena, budući da učitelje moramo obrazovati za nešto što ih čeka u bliskoj budućnosti. Mijenjali bismo i više, ali zakon nam ne dopušta.

Zanimljiva je teza da naše učenike moramo pripremati za tehnologije koje još nisu izmišljene, za znanja koja još ne postoje i to je trend, ali onda moramo za isto to pripremiti i učitelje. Mnogo ulažemo u pripremanje budućih učitelja u odgojnom aspektu, za razliku od nekih nastavničkih fakulteta koji možda previše stavljaju naglasak na matičnu struku, a na štetu odgojne komponente pa mislim da su predmetni nastavnici u tom smislu deficitarni u odnosu na učitelje razredne nastave, jer je veći izazov kako nešto raditi nego što raditi – kaže dekan Opić.

Što učiniti kad učitelji nisu dovoljno kompetentni i osposobljeni za svoj posao, pitanje je koje se stalno nameće.

– Jedno je od rješenja više ulagati u stjecanje nastavničkih kompetencija. Za one koji su već završili nastavničke studije treba osigurati kontinuirano osposobljavanje programima cjeloživotnog obrazovanja, jer to je proces koji traje i svako malo učitelji trebaju obnavljati postojeća i usvajati nova znanja i kompetencije. Netko može imati sve znanje iz struke, ali to ne znači da će biti učinkovit u nastavi, da će to znanje znati prenijeti učenicima ili studentima. Te su nastavničke kompetencije godinama zanemarivane i sad tome treba prići ozbiljno i planski. Na stručnom usavršavanju i onih koji već rade u školi i onih koji će tek raditi u obrazovnom sustavu. Učiteljski bi fakulteti svakako trebali biti partneri Ministarstvu i agencijama. Najbolje znamo koje su potrebe učitelja. Nitko nije dovoljno konzultirao učiteljske fakultete ni kad se uvodila Škola za život. Reforma s jedne strane mora poći od pripreme novih generacija učitelja za rad u nekoj novoj školi, ali i od osposobljavanja postojećih učitelja za nove izazove. I zato treba posvetiti pažnju i pripremi budućih učitelja, novih prosvjetnih djelatnika. Žalosti me što se nedovoljno pozornosti u svemu tome posvećuje nastavničkim fakultetima, nedovoljno nas se konzultira, nedovoljno sluša i uvažava naše stavove. Premalo nas se i pita, a mi smo najzainteresiraniji da čujemo jesu li naši učitelji potpuno osposobljeni za rad u suvremenoj školi.

Čudan je odnos Ministarstva znanosti i obrazovanja prema učiteljima, ali treba istaknuti da odgoj i obrazovanje mora biti nacionalni izazov i nacionalni problem svake države. To mora biti nacionalni prioritet i ne dolaze u obzir nikakvo kalkuliranje, osobni ili stranački animoziteti, jer to je nešto najvažnije za naciju. Na fakultetu smo otvoreni za suradnju i žao nam je što nas nedovoljno konzultiraju i ne doživljavaju nas ozbiljno, nedovoljno traže savjete. Vrijeme je da počnemo surađivati i da naš odgojno-obrazovni sustav učinimo mnogo kvalitetnijim, jer je to ključ uspjeha društva – smatra dekan Opić. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Marijan Šimeg ]