Nedopustivo je umanjivati pedagoški autoritet nastavnika

… koja se godinama bavi obrazovnim sustavom i čije sveučilište obrazuje buduće nastavnike i profesore.

– Problemi učitelja i nastavnika u Hrvatskoj nisu ponajprije u njihovoj kvalifikaciji niti na razini njihove obrazovanosti, nego u našem cjelokupnom, odnosno društvenom odnosu prema profesiji kojoj povjeravamo više od pola milijuna djece i mladih; valja naglasiti, maloljetnih osoba. Ono što je društveno nedopustivo jest javno umanjivanje njihova najvećega profesionalnoga aduta, a to je pedagoški autoritet. Profesija učitelja danas je na javnoj vjetrometini brojnih čimbenika, obitelji, medija, udruga, nažalost, i prosudbe obrazovne politike. Svi uzimaju za pravo upravljati ne samo odgojno-obrazovnim sustavom, nego i odgojno-obrazovnom djelatnošću, bilo da je riječ o obrazovnom kurikulumu, međupredmetnoj temi, udžbeniku, tabletu, lektiri… Imamo sreću što su naši učitelji svjesni društvenoga, napose reformskoga košmara i koliko god im je teško ostaju dostojanstveno posvećeni profesiji poučavanja djece i mladih.

■ Što bi u obrazovanju budućih učitelja trebalo promijeniti?

– Težište učiteljske profesije oduvijek su bile, a i danas su, pedagoške kompetencije. Inicijalno obrazovanje učitelja i nastavnika treba prepustiti struci. Što učitelje i nastavnike više ojačavate u pedagoškim kompetencijama, to imate kvalitetniju kvalifikaciju i bolje odgojno-obrazovne rezultate. To pokazuju sva istraživanja, domaća i inozemna. Primjerice, stjecanje kulture intelektualnoga rada kod učenika dugačak je i vrlo složen proces. Učitelji su osposobljeni za ostvarenje toga odgojno-obrazovnog ishoda. Međutim, u problemu su što njihove pedagoške zahtjeve i načela ne slijede oni koji bi trebali biti na istom odgojnom kolosijeku, a to su sve češće roditelji. Što se promjena tiče, masovno stručno usavršavanje nije najučinkovitije; važno je stalno ispitivanje obrazovnih potreba učitelja i nastavnika na razini škole, jer jedino oni znaju što ne znaju i s kojim se problemima teže nose.

■ U sustavu još ima učitelja i nastavnika sa srednjom školom, njih pedesetak, te višom, 2195 od 24 460. Mogu li oni zadovoljiti današnje zahtjeve koje rad u razredu stavlja pred njih?

– Zbrojimo li znanja, umijeća i sposobnosti koje su ti učitelji i nastavnici stekli tijekom stručnih usavršavanja, formalnog, neformalnog i informalnog učenja tijekom dugogodišnjega radnoga staža, nema razloga omalovažavati njihove kompetencije s obzirom na današnje zahtjeve. Podsjetit ću vas da su 2006. godine, kad su provedeni prvi nacionalni ispiti, vrlo dobre i odlične rezultate postizali oni učenici koje su poučavali nastavnici koji su završili pedagošku akademiju. Mišljenja sam da se s najvećim problemima suočavaju nastavnici početnici i nastavnici u strukovnim školama, iako formalno imaju najvišu kvalifikaciju.

■ Kako bi i kakvim programima trebalo dodatno educirati sve učitelje, bez obzira na stručnu spremu?

– Samo jedna zakonitost vrijedi za sva zanimanja, odnosno kvalifikacije, a to je da je standard zanimanja temelj standarda kvalifikacije. Ta zakonitost vrijedi i za učiteljsku profesiju. Standard zanimanja učitelja u Hrvatskoj nije izrađen, a oni koji proizvode tu kvalifikaciju, dakle sveučilišta, akreditirani su za provedbu različitih studijskih programa. Istodobno, obrazovna politika ima svoj propis za stjecanje nastavničke kvalifikacije. U različitim pristupima učiteljskoj i nastavničkoj kvalifikaciji sigurno ima i propusta.

■ Jesu li prosvjetne vlasti kompetentne ocijeniti rad nastavnika? Svjedoci smo općenitih ocjena da nastavnici nisu dorasli, da se ne znaju služiti modernim tehnologijama, da su nezainteresirani i nekompetentni, da se ne znaju služiti tabletima... Je li u redu na taj način razgovarati o nastavnicima?

– Da sam učiteljica ili nastavnica u školi, ne bih se osjećala ugodno. Prije nekoliko su godina svi učitelji i nastavnici dobili ECDL licencu, a danas ih se proglašava informatički nepismenima. U vrijeme sustavne reformske provedbe prije deset godina povećali smo im kvalifikaciju na master razinu, a danas ih se etiketira digitalno nepismenima. Danas je stotinjak učitelja, nastavnika i profesora u funkciji izravnih reformskih nositelja; takoreći izvađeni su iz istog sustava, svrstani u radne skupine, jednim tečajem osposobljeni, prilično dobro plaćeni za obavljanje reformskih zadataka. Znači li to da su oni dorasli reformskim zamislima, a da su svi drugi u školama podkapacitirani, nedovoljno kompetentni, pa i potplaćeni? Nikad se to ne bih usudila tvrditi, kao ni to da je uvođenje tableta u škole reforma.

■ Također smo svjedoci da često roditelji, a i građani općenito, podcjenjuju sposobnosti i kompetencije nastavnika, odnosno učitelja. S pravom ili ne?

– Nitko nema pravo generalizirati i učitelje i nastavnike vrjednovati prema nečastivim iznimkama. Znanstveno je dokazano da su djeca i učenici uspješniji što je suradnja s roditeljima i skrbnicima veća i češća. Naši su učitelji i nastavnici osposobljeni za ostvarenje kvalitetne suradnje. Nažalost, živimo u vremenu moralne i vrijednosne konfuzije, u kojemu su prava i obveze u potpunoj neravnoteži. Učitelji su, srećom, svjesniji svojih prava i obveza od drugih čimbenika. Vjerovat ću da će s tom sviješću ustrajati i u praksi. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]