Kako izbjeći nesporazume o završnim ocjenama

Prvo obrazovno razdoblje kratko je pa ne čudi da nam njegov završetak dođe prebrzo. Odluka da se na kraju toga obrazovnog razdoblja ne zaključuju ocjene ima smisla.

Ali, istina je da roditelji, a naročito učenici, nekako ne prihvaćaju da je zaključna ocjena na kraju nastavne godine rezultat cjelogodišnjega rada.

Stoga bi bilo dobro da na kraju Prvoga obrazovnog razdoblja svaki učitelj (barem) opisno zaključi ocjenu svakom svom učeniku u kojoj će se naglašeno isticati – nedovoljno, dovoljno, dobro, vrlo dobro ili odlično. Uz posebnu pripomenu kojem području učenik treba obratiti više pozornosti.

……………

 Piše  Mirjana KAZNAČIĆ, profesorica hrvatskog jezika i bivša ravnateljica OŠ Lapad, Dubrovnik

……………

Drugo obrazovno razdoblje bilo bi dobro početi roditeljskim sastankom, ali i individualnim razgovorima s predmetnim učiteljima koji su naznačili u opisnoj ocjeni potrebu za dopunskim ili dodatnim oblicima rada.

I u školama koje se koriste e-dnevnicima potrebno je održati razgovore uživo, jer omogućavaju međusobno razumijevanje i uvažavanje. Isti postupak bilo bi dobro ponoviti i pred odlazak na proljetni učenički odmor.

Na početku nastavne godine sve roditelje vrlo detaljno razrednici trebaju upoznati s Pravilnikom o ocjenjivanju te im objasniti sve dvoumnosti. Posebno im je potrebno naglasiti razliku između ocjene koja poticajno nagrađuje učenika i ocjene koja vrjednuje postignuto znanje i primjenu znanja. Ovo je važno pri donošenju zaključne cjelogodišnje ocjene, što je naročito izazvalo prigovore roditelja u školama koje imaju e-dnevnike. Naime, e-dnevnik sam izračunava aritmetičku sredinu koja nije obvezujuća učitelju, ali roditelji zbog nepoznavanja Pravilnika negoduju i traže da učeniku bude zaključena ocjena koju je pokazao e-dnevnik.

Učenici brzo prihvate objašnjenje da smo svi mi dobri, a da se neki ipak ističu, pa kažemo da su uzorni, kao i što se neki ističu lošim ponašanjem. Izvrsne rezultate daju radionice s temama ocjenjivanja, kako u učenju, tako i u vladanju, na kojima sudjeluju i učenici i roditelji zajedno.

Dobro je staviti i učenike u ulogu ocjenjivača, tako da ocjenjuju jedni druge, ali se i samovrjednuju. Sve to može pridonijeti vraćanju poljuljanoga sklada u pedagoškom trokutu učitelj – učenik – roditelj, budući su baš ocjene jedan od najčešćih prijepora u školi.

Zaključno, o ocjenjivanju i zaključivanju ocjena moramo stalno razgovarati s roditeljima i učenicima, ali i mi kolege međusobno. Roditelje valja upućivati na Pravilnike, upoznati ih s kriterijima ocjenjivanja iz svakog predmeta, zajednički pratiti postignuća, savjetovati kako postići još bolji uspjeh, ali i nuditi prijedloge što i kako mijenjati, podjednako vodeći računa o obrazovnim i odgojnim komponentama. Tako će i prigovori na zaključne ocjene biti sve rjeđi.  [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]