Trebaju li „najteža” djeca biti dodijeljena najboljim učiteljima?

Svakog se proljeća u zbornicama nagađa tko će dobiti koje dijete iduće školske godine. U mnogim je školama rješenje vrlo predvidivo. Učitelji s najboljim vještinama upravljanja razredom dobit će „najteže” učenike.

A svake godine ti isti učitelji kažu:

„Ne znam hoću li preživjeti još jedan ovakav razred. Trebam stanku. Ne mogu više ovako iz godine u godinu.”

I tako učitelji koji su bili sjajni postaju mediokriteti, jer osjećaju da nemaju više što pružiti. Prestaju istraživati i tražiti nove aktivnosti, jer im je preostalo tek toliko energije da legnu u krevet kad dođu kući. Zbog raspravljanja s učenicima i rješavanja sporova na kraju školskog dana učenicima samo puste videosnimku i zaključe dan. Imaju mnogo manje energije nego ranije i stoga sve češće dijele radne listove.

Ne kažem da je to u redu, samo kažem da se to događa. Najbolji učitelji izgaraju zbog tereta koji im se stavlja na leđa. Učitelji s odličnim vještinama upravljanja učionicom često osjećaju kako bivaju kažnjavani dodjeljivanjem najtežih slučajeva iz godine u godinu. Nije važno što namjera nije kažnjavati učitelja. Oni se jednostavno tako osjećaju kad se njihov posao dodatno otežava samo zato što to „mogu podnijeti”.

A što kad više ne budu mogli podnositi? I što ako grupiranje učenika utječe na obrazovanje cijelog razreda? Bilo je godina kad sam smatrala da je čudo što je ostatak razreda uopće išta naučio dok je sva moja pažnja bila usmjerena na nekolicinu učenika koji su često imali nekakav ispad.

Teško mi je bilo gledati kako neki od mojih najvrjednijih i najpristojnijih učenika dobivaju manje pažnje i podrške zbog ponašanja svojih vršnjaka. Uz to, nijedno dijete ne bi trebalo svakog dana ići u školu strahujući od svojih kolega. Ne znam koje je konačno rješenje, ali dosta mi je stavljanja tereta na najvrjednije učitelje, posebno sada, kad tako mnogo učitelja napušta svoje zanimanje.

Odgovorni za obrazovanje rijetko govore o tome koliko problemi u upravljanju učionicom utječu na poučavanje. Vodstvo većine škola usmjereno je na poboljšanje ispitnih rezultata i ispunjavanje nastavnoga plana.

Je li rješenje u kažnjavanju učitelja koji se ne mogu nositi s „teškim” učenicima? Mnogi od njih nisu loši učitelji i savršeno su u stanju poučavati većinu učenika. Oni samo nisu spremni nositi se s onom djecom koja izvrću stolove i prijete kad im nešto nije po volji. Da budemo iskreni, postoje djeca kojoj nije mjesto u razredu među drugom djecom. Nije pošteno kriviti učitelje koji ne mogu izići na kraj s ekstremnim ponašanjem dok istodobno poučavaju tridesetak druge djece.

Sustav treba pronaći način kako odgovoriti na potrebe učenika s problemima u ponašanju umjesto da ih samo rasporede u razred učiteljice od koje se očekuje da samostalno riješi problem bez ikakve podrške. Takvim su učenicima potrebni mali razredi, psihološko savjetovanje, kontinuirana strategija razvoja socijalnih vještina u radu s malim skupinama uz nadzor i vodstvo školskog savjetnika itd. A to zahtijeva sredstva koje školstvo izgleda nema. U međuvremenu, „najteža” će se djeca i dalje dodjeljivati najboljim učiteljima.

..................

NAPOMENA

• SAD: The Cornerstone for Teachers – autorica je članka Angela WATSON, učiteljica, savjetnica i vlasnica bloga.
• Izvor: https://thecornerstoneforteachers.com/should-the-toughest-kids-be-assigned-to-the-best-teachers/