Pismo ravnatelju radi „ophodnje učionica”

Molimo vas da nas upitate – zašto.

Radije bismo da se ova „ophodnja” ne događa nego da se događa na ovakav način. Siguran sam da ste uvjereni kako vam ta praksa pomaže da budete informirani i primijetite eventualne probleme.

Svi se sjećamo prakse s fakulteta kad smo obilazili učionice. Iako je svrha toga naučiti nešto od profesionalaca, na kraju smo veći dio rasprave proveli ocjenjujući učiteljeve odluke. Osuđivali smo. To je ono što ljudi rade.

Međutim, ne smeta nam ocjenjivanje. Očekujemo procjenu. Razumijemo također da ćete vjerojatno uvijek naći nešto za kritiziranje. Čak i kad razgovaram s najboljim piscima među svojim učenicima uvijek ću istaknuti gdje mogu napredovati, unatoč tome što su mnogo bolji od ostalih učenika. To je, uostalom, moj posao, potaknuti učenike da napreduju. Konstruktivna kritika nije problem, s njom se umijemo nositi.

Ono što nam teško pada jesu pretpostavke koje donosite. I vi imate težak posao, i vama ga vaši nadređeni dodatno otežavaju. Rastrgani ste i ne možete posjetiti učionicu onoliko često koliko biste željeli. Shvaćamo.

No neredovitost vašeg posjeta učionici uzrokuje nedostatak konteksta. A nedostatak konteksta dovodi do pogrešnih zaključaka koji se onda mogu odraziti na procjenu učitelja.

U pet minuta koliko ste proveli u mojoj učionici primijetili ste kako je Sara sjedila pognute glave dok sam poučavao, a ja nisam poduzeo ništa u vezi s time. Vidjeli ste Petra kako odlazi na WC bez pitanja baš kad sam stigao do ključne točke svog predavanja. Joseph je sjedio sam na čelu učionice i ni to vam se baš nije svidjelo.

Zato me upitajte – zašto.

Pitajte, jer ne znate.

Ne znate što se dogodilo pet minuta ranije ili pet sati, dana ili tjedana prije nego što ste kročili u moju učionicu. Ne znate da se Sara cijelo jutro ne osjeća dobro i da je spavala samo tri sata zbog novorođenčeta u kući. Ne može se koncentrirati, jer joj tijelo to ne dopušta.

Spustila je glavu pet minuta prije nego što ste ušli, jer sam joj ja tako savjetovao. Ne znate da sam početkom tjedna primio poruku Petrove mame koja me je obavijestila da je Petru, zbog obiteljskih problema, dijagnosticirana tjeskoba koja se očituje kao „nervozni mjehur”. Ne znate da smo se Petar i ja dogovorili da može ići u WC bez pitanja kako bismo izbjegli nezgodu zbog koje bi ga razred pamtio do kraja života.

Što se tiče Josepha, probao sam sve, ali dijete jednostavno ne može sjediti pored nekoga i gnjaviti ga čitav dan. Ne znate također da je njegovo mjesto ozbiljan napredak, jer je dijete prepoznalo da ima problem i sam je zadovoljan trenutačnom situacijom, jer mu omogućuje da se bolje usredotoči.

Upitajte nastavnika „Zašto Joseph sjedi sam?”, jednostavno pitanje koje vam pruža kontekst koji vam nedostaje. Jer ako ne pitate zašto, mnogi vam učitelji neće obrazlagati razloge svake svoje odluke. Ne žele ispasti „cmizdravci”. Ne žele biti „teški”, jer se takvi prvi otpuštaju kad okrug stegne remen, a ravnatelji glasaju kojeg učitelja „izbaciti s otoka”.

Kad ne pitate za kontekst, stavljate učitelje u težak položaj. Učitelj ima izbor: šutjeti i riskirati da vaša neinformiranost dovede do loše procjene njegova rada ili lošeg mišljenja o njima koje će ih ubuduće pratiti u njihovu radu ili mogu izložiti objašnjenje riskirajući procjenu njegova stava kao obrambenoga, što se opet smatra priznanjem nesposobnosti.

Niste toga svjesni, jer ne poznajete kontekst onoga što promatrate. Dragi ravnatelji, provodite svoje „ophodnje učionica” ako morate. Činite to mnogo češće ako vam pomaže. Ali prestanite pretpostavljati kako razumijete naše odluke nakon što ste proveli pet minuta u našoj učionici.

..................

NAPOMENA

• SAD: Teacher Habits – blog Paula MURPHYJA, američkog razrednog učitelja iz Michigana.
• Izvor: teacherhabits.com