Trebam pomoćnika u nastavi: Svake godine ista priča!

Prije 17 godina u moj je razred upisana Anamarija, djevojčica s cerebralnom paralizom u invalidskim kolicima te mi je na upisu obećano kako će imati pomoćnika u nastavi. Anamarija je bila i u produženom boravku, a moja kolegica učiteljica Luci i ja svakodnevno smo očekivale kako će se pomoćnik u nastavi pojaviti, ali ništa od toga.

Završio je prvi razred, a mi smo se uvjerile što znači kad učionica ima prag, što znači kada djevojčica mora na toalet, što znači osam stepenica od ulaznih vrata do razreda, što znači 12 stepenica od učionice do dvorane za tjelesni. Naučile smo to nas dvije, ali naučila su to i sva 22 učenika našeg razreda.

Krenule smo u drugi razred, a pomoćnik u nastavi opet nam se nije pridružio. Nije bilo vrijedećih zakona ni pravilnika pa smo se snalazile.

Došao je i treći razred. Na početku trećeg razreda krenule smo u Školu u prirodi u Dom crvenog križa na Sljemenu, pogađate – bez pomoćnika u nastavi. Puno stepenica, puno nošenja i vožnji invalidskih kolica. Ali Anamarija je bila učenica našeg razreda i bila je sretna. Pomoćnica u nastavi pridružila nam se tek u drugom polugodištu trećeg razreda. Prekrasna djevojka koja je završila DIF (Državni institut za fiskulturu, kako se ranije nazivao današnji Kineziološki fakultet).

Nakon Anamarije, počela je priča s Janom, dječakom s Downovim sindromom koji je svake godine imao pomoćnika u nastavi.

U prvom razredu s nama je bila Katarina – apsolventica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Mnogo sam kao učiteljica naučila od Katarine. Mene na Učiteljskoj akademiji nisu educirali za rad s djecom s teškoćama. Katarina me je poučavala „u hodu”. I hvala joj.

Osim Katarine, Jan je imao i Anu, Martinu i Romana. Od svakoga od njih učila sam i ja. Kad je Jan završio četvrti razred, dobila sam u razred djevojčicu s istom dijagnozom. S pomoćnikom u nastavi opet se ponavljala ista priča. Znam da će ga odobriti, no počinje školska godina, a ja ne znam kad će stići rješenje za pomoćnika, kad će se on pojaviti i kako ćemo raditi. Kao pomoćnicu imali smo i apsolventicu s Pravnog fakulteta. Divna djevojka. Imala je volje za rad i iskustvo rada s djetetom s Downovim sindromom i na kraju je sve bilo u redu.

Kad je prije četiri godine djevojčica Lara, također djevojčica s Downovim sindromom, krenula u prvi razred nadala sam se kako će se nešto promijeniti, ali nije. Ipak, uz veliki angažman ravnateljice, Larinih roditelja i mene, Lara je dobila pomoćnicu u nastavi, apsolventicu na Studiju socijalnog rada. Lijepo su se slagale i dobro smo surađivale. Onda je pomoćnica ostala trudna. Opet problemi – tko će je zamijeniti?

Hoćemo li uspjeti naći pomoćnika u nastavi? Uz mnogo truda, uz mnoga poznanstva, pronašli smo nove pomoćnice, obje apsolventice Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Uz educirane pomoćnike u nastavi, učitelju je lakše. Međutim, pojavili su se novi izazovi. Djevojke su s Larom počele raditi usred školske godine te su se zbog svojih fakultetskih obveza izmjenjivale u radu s njom. Lara se teško prilagođavala na stalne promjene.

Zatim ponovno nova školska godina i nova pomoćnica u nastavi. Ivana je pomagala Lari i meni. Zadnju školsku godinu Lara je počela raditi s Antonijom koja je nažalost brzo odustala. I opet je počela potraga za pomoćnikom. Srećom, našli smo Ivanu, apsolventica psihologije. Puno je radila na razvoju Larina samopouzdanja i uspjela je u tome. Još jedan dokaz kako su učenicima s teškoćama pomoćnici u nastavi prijeko potrebni kako bi postigli socijalne i obrazovne ciljeve.

Ove smo školske godine Mara i ja počele zajedničku priču. Ljetos je Marina mama počela tražiti pomoćnika u nastavi putem mnogih oglasa. Upornost se naposljetku isplatila te je Mara u prvi razred krenula s pomoćnicom u nastavi – Tinom.

Poznajem mnogo učiteljica koje imaju isti problem s pomoćnicima za svoje učenike. Često se pomoćnici predomisle i nakon mjesec ili dva odustanu. Razumijem ih i ne optužujem. Posao pomoćnika odgovoran je i zahtjevan, jer surađuje s djetetom, roditeljima i učiteljem. Osluškuje svog učenika i mora znati što napraviti i kako tom učeniku pomoći.

Sretna sam jer sam imala priliku surađivati s mnogim pomoćnicima.

• Hvala Nataši, Katarini, Ani, Martini, Ani, Romanu, Loreti, Ani, Eleni, Dori, Luciji, Antoniji, Ivani, Mariji i sada Tini.

Tina i ja još se uhodavamo.

Upoznajemo našu Maru.

Osluškujemo je i nadam se da ćemo zajedno biti dobar tim.

………………………

Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb

………………………

• INKLUZIVNA UČIONICA [01] > Jan je ispunio moj profesionalni svijet