Nismo socijalno osviještena zemlja

… čija stajališta cijeni i struka i javnost i koja se ne ustručava iznijeti svoju procjenu i mišljenje o najdelikatnijim društvenim događanjima. Strpljivo se zalaže za prava djece, za potrebu da im se pomogne bez obzira na to jesu li u pozicije žrtve ili počinitelja. Sutkinja Petö-Kujundžić predsjednica je Odjela sudaca za mladež Županijskog suda u Zagrebu, a sudske postupke u koje su uključeni mladi i djeca vodi već 35 godina; još 1986. došla je na čelo grupe za mladež tadašnjeg Općinskog suda u Zagrebu. Godinama je pratila koliko društvo utječe na ponašanje djece i mladih i koliko je odgovorno za to. Naglašava važnost postojanja nekoga u koga dijete ima dovoljno povjerenja da mu se povjeri i zatraži pomoć kad mu je potrebna. A osjećaj povjerenja i sigurnosti stvara se vremenom u koje odrasla osoba ulaže ljubav, volju i strpljenje u svoj odnos s djetetom.

■ Dijete trebamo stalno ohrabrivati, stalno mu govoriti 'ti to možeš', 'ti ideš naprijed', 'ja sam uz tebe', 'život nije uvijek uzlazna linija, postoje i padovi, ali ti trebaš ići dalje'... Dijete treba uključiti u sportske ili neke druge aktivnosti u kojima će naučiti i gubiti, ali što mu ne će stvoriti osjećaj manje vrijednosti nego ga potaknuti da bude bolji ili izabere nešto što mu više odgovara.

U školama je, prema procjenama, nasilje u porastu, a s druge se strane prema podatcima Državnog zavoda za statistiku smanjuje broj kaznenih djela koje su počinili maloljetnici. Kako to?

■ Nemam osjećaj da raste broj nasilnih incidenata u školama. Rekla bih da smo više osviješteni, da reagiramo na neka ponašanja djece koja smo nekad tolerirali. Često mediji jedan te isti incident prikazuju tjednima i svaki se dan govori o istom događaju. Statistika policije, državnog odvjetništva i suda govori nam da je u padu broj počinjenih kaznenih djela, dakle nemamo veći broj kaznenih djela protiv života i tijela, odnosno nanošenja teških ozljeda ili pokušaja ubojstva... Naši maloljetnici ne čine više takvih kaznenih djela. No postoji tamna brojka počinjenih kaznenih djela, neotkrivena kaznena djela. Najčešća su kaznena djela koja počine djeca imovinska kaznena djela, najčešće u tim imovinskim kaznenim djelima imamo brojku neotkrivenih – krađa, teških krađa i ne otkrijemo tko je to počinio. To nam pokazuje koliko su policija i državno odvjetništvo možda opredijeljen za nešto drugo – za probleme koje imamo s migrantima, s osiguranjima, organiziranim kriminalom, ratnim zločinima. Ne vjerujem da je broj kaznenih djela maloljetnika smanjen za četvrtinu, ali sam sigurna da ipak poduzete društvene mjere i programi daju određene rezultate.

Jesu li stručne službe i učitelji u školama dovoljno kompetentni i ekipirani da prepoznaju žrtve nasilje i potencijalne delinkvente?

■  Kako koje škole. Upoznala sam puno pedagoga, socijalnih pedagoga, socijalnih radnika i psihologa koji su zaposleni u školama i preopterećeni su prevelikim brojem djece te ne stižu obuhvatiti sve rizične čimbenike. Mislim da smo pomalo zaboravili da je jedna od najvažnijih stvari u školama odgoj. Stalno pokušavam tumačiti da je važno rano prepoznavanje problema s djecom, već u vrtićkoj dobi. Važno je tad prepoznati dijete s problemom, alarmirati centar za socijalni rad i raditi s cijelom obitelji. Također su važna i prva četiri razreda osnovne škole. Mi odrasli trebamo paziti na djecu. Kad jedno dijete tuče drugo učitelj ili razrednik moraju uočiti u čemu je problem i brzo reagirati.

Čini se da brza reakcija izostaje.

■ Definitivno da...

Svjedoci smo međuvršnjačkog nasilja. Kome je potrebnija pomoć, žrtvi ili počinitelju?

■  I jednome i drugome, oboje su djeca i prestanimo gledati na to kao da je jedan povučen i dobar, a drugi zločest i nasilan. Treba pomoći i jednome i drugome, i to istodobno i vrlo brzo. Ali treba pomoći i cijeloj razrednoj zajednici koja treba shvatiti što se događa. I, naravno, naučiti ih što da naprave kad se netko tako ponaša u razredu.

Kako educirati roditelje, jer ipak mnogo toga, ako ne i sve, kreće od kuće, obitelji?

■ Roditeljima su na raspolaganju različite mogućnosti, razni kvalitetni programi, radionice, knjige... Dakle puno materijala u Hrvatskoj imamo i ne mogu se roditelji požaliti da ga ne mogu naći. Samo da na Google upišu 'Imam problem kao roditelj', izbacit će im barem deset mogućnosti koga nazvati, kome se obratiti, što pročitati...

Vi govorite o osviještenim roditeljima. Veći su problem oni koji nisu svjesni svog neznanja, svojih ograničenja, koji će primijeniti silu umjesto edukacije... Kako s takvim roditeljima?

■  Centri za socijalnu skrb zaduženi su za to. Zalažem se za to da prestanemo tražiti od ustanova da se bave svim pojavama i oblicima ponašanja odraslih i djece, jer ne će moći biti učinkoviti. Mislim je da Ministarstvo demografije i socijalne politike od 90-ih godina propustilo formirati posebne odjele, odnosno vratiti odjele koji se bave isključivo djecom. Dakle, moramo imati psihologa, socijalnog pedagoga, socijalnog radnika koji će se baviti samo pravima djece i ničim drugim. To moraju biti specijalistički timovi koji će u svakom trenutku kad im škola dojavi problem s djetetom moći odmah brzo ući u obitelj i vidjeti što se događa. Ako se problem ne rješava uz pomoć stručnih osoba centra za socijalnu skrb, tada treba zatražiti odluku obiteljskog suda i utvrditi koja se prava djece krše i koje su obveze roditelja. Ako roditelj i nadalje grubo krši prava djeteta treba se staviti prijedlog za oduzimanjem roditeljskog prava i o tome odlučiti sudskom odlukom.

Kad se ne prepozna problem u obitelji i djeca zaglibe u kriminal, kakav učinak ima smještanje u odgojne ustanove, zavode i zatvor?

■ Najčešće odgojne mjere koje se izriču maloljetnicima jesu izvanzavodske odgojne mjere, posebne obveze i pojačana briga i nadzor. Sve se manje djece smješta u odgojne ustanove, zavode, a maloljetnički zatvor vrlo je rijedak. Maloljetnički se zatvor izriče u jedan posto slučajeva, ili čak i manje. Izriče se samo za najteža kaznena djela, samo za ona koja su izvršena s namjerom i kad se nijednom drugom maloljetničkom sankcijom ne može djelovati na maloljetnika da ne čini takva i slična kaznena djela. Ona ozbiljnija kaznena djela, naravno, dolaze na sud, jer se ne može zaustaviti postupak u ranijoj fazi. Maloljetnik kojem se izrekne odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu ili upućivanje u odgojni zavod kad je potrebno ili nužno da ga se izdvoji iz sredine u kojoj živi. Mi smo kao sud dužni svakih šest mjeseci provjeravati i nadzirati je li potrebno i dalje primjenjivati tu mjeru da maloljetnik ostane u ustanovi. Ujedno je i obveza dva puta godišnje odlaziti u ustanove, nadzirati izvršenje odgojne mjere, razgovarati s maloljetnikom, odgajateljima i nadzirati uvjete gdje živi i izvijestiti nadležna ministarstva. Kad govorimo o maloljetničkom zatvoru, on je u Zatvoru i kaznionici u Požegi. Nažalost, u sustavu gdje su i odrasle osobe, no on je zasebna cjelina u kojoj su smješteni samo maloljetnici i mlađi punoljetnici.

Prema vašem iskustvu, kakvi su rezultati rehabilitacije u otvorenim ustanovama, a kakvi u zatvorskom sustavu?

■ Smatram da institucionalni tretman ne postiže zadovoljavajuće rezultate, a to je da se maloljetnik prestane ponašati delinkventno. Primjerice, od ukupnog broja maloljetnika koji određeno vrijeme provedu u Zavodu Turopolje njih gotovo 80 posto srest ćemo kao mlađe punoljetnike počinitelje kaznenih djela. Dakle, rehabilitacija je vrlo loša. Nužno bi bilo prelazno razdoblje, za djecu iz ustanova da se smjeste u stambene jedinice, kako bi se osposobili za samostalan život ako obitelj nije poboljšala uvjete za povratak maloljetnika. Naime, ako maloljetnike poslije boravka u ustanovi vraćamo u obitelj za koju smo utvrdili da nije odgovarajuća za njih, nastavljamo njihov negativan razvoj.

Da se takav dječak vrati u neku drugu sredinu bi li njegova rehabilitacija bila uspješna?

■  Maloljetnici bi imali puno više mogućnosti da se uklope u društvo, zaposle i osjete da vrijede. Dakle, da ga možemo rehabilitirati smještajem u male domove, stambene zajednice, koje sliče na stanove u kojima živi recimo pet dječaka i djevojčica koji samostalno uz pomoć triju odgojitelja brinu o sebi, mislim da bi rezultati bili bolji.

Koja kaznena djela djeca najčešće počine?

■ Imovinska. Krađe i teške krađe.

A kad je riječ o teškim kaznenim djelima?

■ Nemamo često takvih kaznenih djela, ni pokušaja ubojstva, ni ubojstva, vrlo su rijetki slučajevi koji počine maloljetnici. Kad se dogodi takav slučaj onda se to kroz medije povlači godinama.

Javnost je posebno osjetljiva na spolna kaznena djela...

■ Spolna kaznena djela čine i maloljetnici. Imala sam i slučajeva spolnih kaznenih djela koje je maloljetnik počinio djetetu, a u mojoj su sudnici bila dva djeteta. Ja sam trebala naći najbolji interes za dva djeteta, za tog počinitelja i za žrtvu.

Koliko se djeca, odnosno maloljetnici povode za ponašanjem društva kojem pripadaju?

■ Kad mladi čine kaznena djela često se povinuju za skupinom kojoj pripadaju i ponašaju se kao i ostali u toj skupini, ako razbijaju automobile razbijat će i oni. Među djecom je jako važno pokazati se, pokazati da je netko jači, bolji, hrabriji i da ih ničega nije strah, da sve mogu. Zato i imamo prometne nesreće koje su skrivili mladi vozači koji misle i žele dokazati da sve mogu. Maloljetnička delinkvencija nekad je ponašanje djece u odrastanju koje odgovara njihovoj dobi, uobičajeno razvojno razdoblje, koje ne mora prerasti u kriminalno ponašanje odrasle osobe. Za djecu je važno pripadanje određenoj skupini dječaka i djevojčica, njihovo mišljenje i odobravanje za ponašanje. Jedan je uobičajeni primjer dječak odnosno djevojčica koja krade čokolade i bombone kako bi odnijela svoji prijateljima u razredu i postala omiljena. Često kažemo da djeca kradu, kada traže ljubav, kada je nemaju dovoljno, jer nemaju emocionalnu podršku u svojim obiteljima.

Kako roditelji mogu prepoznati da je dijete dio neke grupe koja nije dobra za njega? I što mogu učiniti?

■ Vrlo je važno da roditelji nadziru svoju djecu. Jako je važno znati postaviti granice, naime, psiholozi ističu da se miješa zabrana fizičkog kažnjavanja s postavljanjem granica djeci i da se zbog toga osjećaju nemoćni. Roditelji su dužni postaviti granice, ali to se ne može početi raditi u 16. ili 17. godini djetetova života, ako ih nismo počeli postavljati u četvrtoj ili petoj godini. Dakle, ako smo postavili granice kad se ustaje, jede i spava, onda treba postaviti i sve ostale, od pisanja zadaće, čitanja lektire pa do preuzimanja nekih drugih odgovornosti. To se uči svaki dan. Ima osoba koje su postale roditelji, ali nisu spremni na tu odgovornost. Stoga bi bilo dobro da prepuste brigu i odgoj osobama koje to žele i mogu. Udomiteljstvo i posvojenja djece treba više promicati, ali i ostvarivati.

Ipak, mnoga djeca još odrastaju u domovima, a mnogi bračni parovi predugo čekaju na posvojenje. Kako to riješiti?

■ Nije dobro da djeca rastu u domovima. Roditelji moraju dati pristanak za posvojenje. Međutim, ako pristanka roditelja nema, stručnjaci nakon opservacije trebaju procijeniti hoće li se kompetencije roditelja popraviti i ima li mogućnosti da se dijete vrati roditeljima. Ako nema kompetencija roditelja, treba se staviti prijedlog za oduzimanje roditeljskog prava i stvoriti preduvjete za njegovo posvajanje. Pravo djeteta na obitelj i sigurno odrastanje treba biti na prvome mjestu, a ne prava roditelja.

Kakav je položaj djece u Hrvatskoj?

■ Moram priznati da me zabrinjava podatak o siromaštvu djecu, to ne donosi ništa dobro i u odnosu na odrasle osobe pokazuje da su djeca u lošijem položaju od odraslih osoba. Nismo socijalno osviještena zemlja i ne vjerujem da će 25 posto djece koja žive u siromaštvu imati jednake izglede kao njihovi vršnjaci iz boljestojećih obitelji.

Zalažete se za školske uniforme. Zašto?

■ Uniforma ne pridonosi samo jednakosti nego i osjećaju pripadnosti određenoj školi. Nema ništa loše u tome da su djeca jednako obučena, zašto bi se osjećala lošije što nemaju određenu marku, što su siromašni?

Koji je najteži slučaj koji ste imali u vašoj dugogodišnjoj, uspješnoj karijeri?

■ Nije bio lagan nijedan, ali najteži je ipak bio slučaj jednoga posvojenog dječaka kojeg su se roditelji odrekli kad je počeo činiti kaznena djela. Odbacivanje roditelja najveći je rizični čimbenik za maloljetničku delinkvenciju. To se događa i s biološkim roditeljima, koji odbace vlastito dijete čim nastupe poteškoće. To je dijete silno željelo tu svoju obitelj, ali oni njega više nisu htjeli i smjestili su ga prvo u ustanovu socijalne skrbi. Kad je napravio mnoštvo teških kaznenih djela još uvijek je imao potrebu dokazivati se pa je bio jedan od najboljih u odgojnom zavodu. Dječak koji je plesao, svirao i svi smo bili zadovoljni s njim, ali nažalost kad je izišao iz odgojnog zavoda počinio je ubojstvo i kao odrasla osoba završio u zatvoru.

Nedavno vam je obavljena knjiga Djeca u kaznenom pravu – počinitelji i žrtve. Što vas je motiviralo da je napišete?

■  Ta je knjiga pisana dugi niz godina, gotovo dvadeset, rasla je u meni i sad je to sve stavljeno na jedno mjesto. Tom sam knjigom željela poručiti koliko su nam djeca važna, kad su počinitelji i žrtve djeca te da trebamo pomagati i jednima i drugima. O pravima djece moraju svi znati, od učitelja, liječnika, socijalnog radnika, suca, tužioca do policajca. I učitelji i liječnici moraju znati što znači zlostavljano dijete, a pravni fakulteti moraju naglasiti važnost maloljetničkog prava. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]