Nove tehnologije su korisne, a mogu biti i opasne i štetne

…u nekim djelatnostima i aspektima života nezamjenjive i nije dobro samo ih kritizirati. Mi spremamo djecu za zanimanja koja još ne postoje. A većina tih zanimanja temelji se na novim tehnologijama. No bez obzira na to što su nezamjenjive, pitanje je kako i koliko dopustiti djeci da se njima koriste – kaže dr. Rajović i nastavlja:

– Medicina je odavno utvrdila da nove tehnologije utječu na naš razvoj. Ponajprije, djeca koja bez kriterija i mjere koriste tehnologiju po nekoliko sati dnevno time gube kretanje kao jako važan segment razvoja. Na Harvardu su utvrdili da manjak aerobnih aktivnosti utječe na smanjenje bazalnih ganglija u velikom mozgu čime slabe i naše kognitivne sposobnosti.

♦ Koliko su nove tehnologije onda uopće korisne?

♦♦ Ako se njima koristi pametno i ograničeno one mogu biti velika pomoć. No tko će kontrolirati vrijeme koje djeca provode uz mobitel, tablet ili televizijski ekran? Bilo bi u redu koristiti se njima u školi jedan sat, ali to znači da bi im kod kuće djeca trebala imati ograničen pristup. A ako kod kuće djeca nastave s mobitelom ili tabletom u ruci bez ikakvih ograničenja, onda smo u problemu i imamo veću štetu nego korist. Dakle, tehnologije su korisne, ali mogu biti i opasne i štetne. Samo je pitanje gdje je granica.

♦ Kako roditelji mogu ograničiti djeci vrijeme provedeno uz računalo, mobitel, televizor?

♦♦ Već deset godina provodimo istraživanje u školama i utvrdili smo da više od polovice učenika četvrtog razreda imaju svoj mobitel. Lani smo utvrdili da se granica spušta na drugi razred. To znači da se povećava broj sve mlađih učenika s mobitelom te da nam roditelji ne mogu biti oslonac u nastojanjima da zaštitimo djecu. Naime, očekivali smo da će roditelji shvatiti štetnost tih uređaja, ali oni to ne uzimaju ozbiljno.

 I jedino može pomoći da se o tome stalno piše, priča, da ih se svakodnevno podsjeća na tu činjenicu. I da shvate da su oni jedina brana, jer ni vrtić ni škola ne mogu to zabraniti. Ako je u školi pravilo da se za vrijeme nastave pa i za vrijeme odmora ne smije koristiti mobitel, to je pola posla. No ako roditelji kod kuće to ne podržavaju onda smo u ozbiljnom problemu i jedina je šansa stalna edukacija roditelja. Ako već ne izlaze s djetetom u prirodu, na igru, neka ne rješavaju problem dajući mu mobitel u ruke.

♦ Je li veliki problem i osjećaj dosade koji djeca imaju?

♦♦ Djeci je dosadno i treba im ostaviti da sami riješe taj osjećaj, a najbolje je rješenje igra. Ali naša djeca ne rješavaju problem sama nego im ga rješava roditelj. Dijete ne nauči riješiti dosadu, jer zna da će dobiti sve i odmah. Ako nije tako, ono gubi strpljenje, nema tolerancije, frustrirano je, agresivno. I zato ne treba samo ograničiti mobitele nego i pustiti dijete da mu bude dosadno i da dosadu rješava samo, bez mobitela i televizora. Da smisli igru, da reže škarama, čita knjigu. I tome roditelji moraju naučiti djecu pa ćemo svi imati manje problema.

♦ Zašto djeca sve više u najranijoj dobi imaju problema s govorom i učenjem?

♦♦ Tu nisu samo mobiteli uzrok. Mozak se razvija u interakciji s našim okruženjem, a ako nema kvalitetnih poticaja, neće se razviti. Recimo, roditelji brane djeci da skaču, trče, igraju se, penju – da ne bi pali. Djetetu daju meku hranu koju ne treba žvakati, ali time se ne razvijaju usta, jezik, govorni aparat. Djeca ne rade manualne poslove, niti se igraju koristeći se rukama. Mozak ne dobiva impulse preko rotacije, ravnoteže, žvakanja hrane i drugih motoričkih aktivnosti i naravno da to uzrokuje i govorne smetnje. Naravno, dijete koje je tri sata uz tablet ne govori, nema žive riječi, jer prava komunikacija ne može biti preko ekrana. Mora biti interakcija i zato je važno da su odrasli uz dijete i u aktivnostima s njim.

♦ Što može učiniti školski sustav?

♦♦ Puno država uvodi digitalizaciju obrazovanja. Samo, ako to radimo toliko u školi, što će biti kad dijete i kod kuće ima nekoliko sati pristup računalu? Recimo, u Americi se ne moraju učiti pisana slova jer se računa da to djeci neće ni trebati u životu. Jako čudno, jer pisanje je vrhunska aktivnost za razvoj mozga. Kosa crta, krivulja, mora se pritiskati olovku – sve to je vrhunski trening za prste i finu motoriku. A tipkanje po zaslonu mobitela nije isti pokret i zbog toga se neke aktivnosti ne smiju izbacivati zbog uvođenja novih tehnologija. I tu škola mora postaviti granicu.

♦ Kako djeci pomoći da prevladaju teškoće u učenju?

♦♦ Budućnost naše djece jest u tome da razmišljaju, da povezuju, da daju nove ideje što neće moći ako u nastavi klasične budu imali reproduktivne metode poučavanja. Djeci je škola stres, gotovo trećina ih ne voli školu ili imaju otpor prema školi. Stres nije prirodno stanje za učenike, oni moraju ići opušteni u školu. I u tome je poanta. Reprodukcija ne smije biti glavna metoda učenja. Moramo pokrenuti mozak djece. Klasično pitanje kojim to činim jest: preko koje životinje prijeđe najviše pješaka? I prije pitanja razgovaram s njima, nasmijem ih, opustim, postignem da se otvore, jer uz smijeh se lakše radi. Naravno, znaju odgovor. A klasično je školsko pitanje: kako se zove pješački prijelaz? Odgovor mora biti punom rečenicom, onako kako ih se uči na sati. Rigidno, reproduktivno i tu nema razmišljanja nego ili znaš ili ne znaš. A svrha je novog poučavanja potaknuti razmišljanje i povezivanje. Kad je prije više od 25 godina Gari Kasparov izgubio šahovski meč od računala Deep Blue, svijet je bio konsterniran. Ali bilo je jasno da ljudski mozak ne može imati više informacija i više kombinacija od računala. I moramo shvatiti da je prioritet da radimo ono što računala ne mogu, a to su nove ideje, kreativnost, timski rad, pomaganje jedni drugima, empatija. E, tako se djeca spremaju za budućnost. Od staroga reproduktivnog sustava nema pomoći. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]