Bacamo novac gomilanjem informatičke opreme u školama

… diljem svijeta za njihove napore u pronalaženju i praćenju asteroida koji se kreću u blizini Zemlje.

[ RAZGOVOR ŠKOLSKIH NOVINA ] Iako iznos nije velik – radi se o desetak tisuća dolara, Zvjezdarnici Višnjan pomoći će u astrometrijskim mjerenjima novootkrivenih objekata koji se otkriju u blizini našeg planeta. Konkretno, novac će se iskoristiti za poboljšanje zrcala teleskopa i kupnju nove opreme s kojom će se moći motriti bitno tamnija svemirska tijela.

Sam Korado govori nam kako je njegova Zvjezdarnica već godinama u društvu najboljih svjetskih zvjezdarnica. Naime, Višnjan je u posljednje dvije godine treća u svijetu i prva zvjezdarnica izvan SAD-a po mjerenjima podrške zvjezdarnicama koje rade pretragu neba za opasnim asteroidima:

– Nabavit ćemo opremu da bismo ostali kompetitivni. Novi koma-korektor, fokuser, realuminizirat ćemo optiku. Ipak, što se tiče takozvanih svjetskih standarda mi si tako nešto ne možemo kupiti. Kao nevladina i neprofitna ustanova zasad nemamo pristup nijednom od izvora hrvatskih, a ni europskih sredstava za znanost. Te svjetske standarde i bolju opremu morat ćemo napraviti sami ili ih dobiti od kolega iz SAD-a.

■ Koja je onda tajna vašeg uspjeha, s obzirom na to da znamo koliko su dobro druge astronomske agencije i zvjezdarnice financirane naspram vaše? Je li to geografski položaj vaše Zvjezdarnice, oprema ili neke druge metode koje ste razvili?

– Kad se uzme cijela godina, onda smo i 2018. i 2019. treći po asistencijama u određivanju orbita opasnih tijela. Da, stalno razvijamo nove metode jer si ne možemo dopustiti utrku na osnovi budžeta. Jedna je od naših izreka Slijeđenje najbolje prakse je glupost, najbolja praksa je naša! Što se tiče neba, cijela je Europa loše mjesto za zvjezdarnice. Mediteran je nešto bolji, ali je postavljanje zvjezdarnice na bolje mjesto, recimo Lastovo, ekstremno skupo zbog transporta i logistike. Jeftinije je za nas to promatračko mjesto napraviti u Izraelu.

■ Možemo li reći da vaš talent, predanost i značenje najviše i najbolje prepoznaju mlade generacije učenika s kojima niz godina radite?

– Djeca svakako, ali sve više i roditelji, bake, djedovi, rodbina. Desetljećima se pretpostavljalo da je vrh obrazovanja školski sustav, ali se sad sve više širi osjećaj da je ovakav sustav obrazovanja – obrazovanje za prošlost, a ne budućnost. Stoga su neki roditelji odlučili obrazovanje uzeti natrag u svoje ruke.

■ Desetak ste godina radili u osnovnoj školi i odlučili dati otkaz te se posvetiti zvjezdarnici, astronomiji i programima za mlade. Što vas je ponukalo na tako drastičan rez u životu koji je mogao ugroziti i vašu egzistenciju?

– Svaka se odluka mora pogledati u kontekstu u kojem je donesena, pa i ova. Bilo je to vrijeme kad smo svi donosili velike odluke, bio je to početak Domovinskog rata. S kolegama smo u školi pratili ne samo agresiju i rat, učenike izbjeglice, nego i nestajanje cijelog sustava obrazovnog rada koji smo pokrenuli.

Višnjanski obrazovni programi već su tad bili nešto nesvakidašnje, prisutni u cijeloj bivšoj državi i u inozemstvu. Tad se nas nekoliko kolega u školi našlo pred dvojbom hoćemo li sve ukinuti, učahuriti se i čekati ili nešto poduzeti. Zaključak je bio da ne ćemo dopustiti da se izgubi dvadesetak godina rada, da idemo, unatoč ratu sve to zadržati i podignuti na višu razinu te pojačati međunarodnu suradnju. Na kraju se pokazalo da se podizanje razine obrazovnog i znanstvenog rada, potreba za čestim putovanjima ne može ukomponirati u strogi vremenski raspored nastavnika. S kolegom, fizičarom, inicijatorom projekta Petrom Radovanom bilo je mnoštvo razgovora i trebalo je donijeti odluku tko daje otkaz i odlazi spašavati projekte. Odluku je na kraju donijela moja supruga, Klara, koja mi je rekla: 'Radi što misliš da trebaš napraviti, ja preuzimam brigu o obitelji. Koliko dugo misliš da bi mogao biti bez posla?' Ja sam tad odgovorio: 'Šest mjeseci.' Koliko sam se preračunao? U pitanju su godine.

Pretvarati malu školsku zvjezdarnicu i astronomsko društvo u centar znanstveno-obrazovne izvrsnosti, raditi na istraživačkim projektima u kojima su učenici kolege pokazalo se kao misija kojoj se ne vidi kraja. Na kraju tako se i zove naš posljednji projekt, osmišljavanje i pisanje AI programa za upravljanje i analizu astronomskih podataka.

■ Često napominjete da nemate podršku sustava, onu opipljivu, ni od države ni resornoga ministarstva. Zašto ste izabrali takav put u kojemu treba stalno prositi, tražiti, a ni za kakvu naknadu?

– Hrvatsko zakonodavstvo, ne podržava jednakopravnost subjekata u području edukacije, pa su skoro svi „pravi” natječaji otvoreni samo za javne ustanove. Kada se otvara nešto i za nevladine organizacije, javljamo se. Ponekad i dobijemo neka sredstva, ponekad ne. Gotovo nikad projekt nije ono što bismo mi htjeli raditi, ali marginalni dio jest pa se javljamo. Da budemo iskreni, čak smo počeli razmišljati da se ubuduće niti ne javljamo. Administrativni pritisak za tako dobivena sredstva toliki je da se, umjesto bavljenja djecom, razmišljanjem o sljedećim razvojnim koracima, bavimo apsurdnim administrativnim zahtjevima. Žalosti nas gledati da je državi važna samo forma tog projekta, a ne suština, njegova uspješnost. I dalje ćemo se javljati na natječaje u SAD-u i Švicarskoj, gdje je jedini pravi uvjet uspješnosti napravljen posao, a administracija se svodi na dva izvješća s rezultatima i računima u prilogu.

■ Imate li osjećaj da vas se više cijeni u svijetu nego u domovini?

– To nije osjećaj, to znamo, to nam je i rečeno. Ako ne možeš pristupiti nikakvom hrvatskome fondu za znanost zato što nisi državna ustanova, jasno ti se daje do znanja da hrvatska pamet može biti samo pod državnim skutima. Ipak, u dobrom smo društvu. Ni njemačka zaklada Max Planck ne može u Hrvatskoj napraviti Institut a da po zakonu bude jednakopravna hrvatskim državnim ustanovama.

....................................................................................

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Filmski prikazi astronomije su bajka

Što je presudno da bi se otkrio i pratio neki asteroid? Koliko se rano može otkriti njegova putanja odnosno eventualna prijetnja za Zemlju? 

– Znanje i strast, a sve je ostalo posao, struka. Što se tiče otkrivanja opasnih asteroida treba i posebno dobra oprema, a to ima samo nekoliko institucija, koje osim spomenute strasti i znanja imaju i proračun NASA-e i Američke vojske uz njih. Mi smo opremu optimizirali ne za otkrivanje nego za potvrdu otkrića koja se rade zapadno od nas, na Havajima, u Arizoni, Kaliforniji.

Koliko se otkrivanje i praćenje takvog tijela razlikuje od onoga filmskog prikaza kakav viđamo u američkim znanstvenofantastičnim blockbusterima, poput Armageddona s Bruceom Willisom?

– Filmski su prikazi bajka. Otkrivanje i praćenje asteroida više sliči na posao iz centra praćenja zrakoplova. Objekti dolaze, odlaze, mjeri se položaj, određuje takozvani udarni presjek orbite i gdje je unutar njega Zemlja.

....................................................................................

■ Kako djeca dolaze u kamp u Višnjanu i po kojem kriteriju? Što radite s njima, što im nudite? Kako izgleda radni dan?

– Internet je omogućio da između proizvođača i kupca ne treba posrednik. Tu smo prednost pokušali iskoristiti i pozvali sve visokomotivirane učenike da nam se jave. Dakle, učenici, djeca, mentori izraze želju za dolaskom. Ta je želja odnosno motivacijsko pismo osnovni kriterij. Naravno, gledaju se i dosadašnja postignuća učenika, ali su ona u drugom planu. Sam je program gust. Kako bismo smanjili troškove, stisnuli smo naš ekvivalent američko-izraelskog programa na tjedan dana. Radi se koliko treba za odraditi projekt, mnogo. Dan izgleda kako si grupa složi raspored, a fiksne su točke obroci, zajedničko predavanje, izlet i brifinzi. Najneobičniji radni dan ima astronomska škola, koja ima raspored zamaknut za osam sati i koja ima jedan od obroka u 2 sata u noći.

■ Ne volite rabiti termin daroviti. Jesu li sva djeca za znanost i moraju li biti daroviti da bi došli u Višnjan? Ili moraju biti drukčiji, a to drukčije vi prepoznajete i potičete?

– Darovitost se kao naziv toliko zlorabio da ju je uništila ta inflacija uporabe pa je počeo predstavljati suprotnost onoga što jest; postao je cilj. Ispituju se djeca, proglašavaju darovitima, kao da je to cilj! Još ih se po školi hvali, pokazuje naokolo, organiziraju klubovi. Onda kod svog predstavljanja, dok druga djeca pričaju što vole, rade i čitaju, takvo dijete izađe pred ostale i kaže samo: 'Ja sam jako pametan!' Takvi se apsurdi u glazbi i sportu darovitim sportašima i glazbenicima ne mogu dogoditi. Pravi je cilj takozvana manifestirana darovitost, a do toga se dolazi s puno rada, kreativnosti, čelične motivacije. Djeci kojoj se utvrdi potencijalna darovitost treba odmah reći: 'Žao nam je, ali izgleda da si darovit odnosno darovita. Ako ne želiš tu darovitost izgubiti pred tobom je svijet rada na sebi, učenja, nerazumijevanja sredine i tebi bliskih, a tek onda možda i uspjeh. Ne odradiš li taj put učenja, rada, rasta, izgubiti ćeš dar.' Amerikanci takve koji izgube dar zovu gubitnici. Nas zanimaju djeca koja su radoznala, koja istražuju svijet oko sebe, koja se mogu usredotočiti. Sve ostalo za njihov rast možemo organizirati mi roditelji, škola, a na njima je da zagrizu ili puste.

■ Koliko košta boravak u Višnjanu i tko to plaća? Tko to sve financira?

– Boravak u Višnjanu spada u najjeftinije ljetne obrazovne programe u Hrvatskoj i trenutačno smo na trećini njihove cijene u zemljama EU-a odnosno petini cijene u SAD-u ili Izraelu. I to samo ako učenici odnosno obitelj to mogu platiti. Za one koji ne mogu postoje olakšice ili oslobađanje od kotizacije. Bilo je i slučajeva da smo nekoj djeci mi platili autobus da mogu doći ili smo zamolili Lions klub iz Poreča da im financijski pomogne. Nažalost, to je vrijeme iza nas. Sad je u pitanju opstanak, u najskorije ćemo vrijeme s cijenama kotizacije morati krenuti prema onima kakve su u Sloveniji, Italiji i EU-u.

■ Sigurno primjećujete uvođenje informatike u naše škole, gomilanje IKT-a u razredima. Kamo to vodi?

– Ovako zamišljeno, to je bacanje novca. Ta informatika ne će postojati, ni tada kad ta djeca jednoga dana dođu u svijet rada. Ona ne će postojati već za nekoliko godina s naprednim funkcijama mobilnih telefona.

■ Što je pak s ulaganjima u obrazovanje i znanost? Je li naša vlast uopće shvatila vrijednost i važnost obrazovanja i učitelja? I je li novac doista neophodan da bi obrazovni sustav bio kvalitetan?

– Obrazovni se sustav oduvijek sastojao od obrazovanja i odgoja. Taj smo drugi, izbjegavajući odgovornost i sukobe, ostavili medijima, ulici, internetu. Za jedno i drugo, posebno za odgoj, ništa na može zamijeniti učitelja, nikakva tehnologija, nikakve pametne ploče, razni filmići. Postoji japansko istraživanje o tome koliko za lokalnu zajednicu vrijedi dobar učitelji. Tad je to bilo više od 10 milijuna dolara, a danas bi to bilo više od 30. Naprosto se ne može naglasiti važnost dobrih učitelja, ljudske interakcije u ukupnom razvoju djece. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Razgovarali  Marijan ŠIMEG i Branko NAĐ ]

…………………………………….

Od otkrića asteroida do udara – tri dana! 

Mnogo se pisalo o asteroidu Apofisu, „Bogu kaosa”, koji bi nas mogao udariti 2029. godine. Pitamo Korlevića koliko u tome ima istine odnosno stvarne opasnosti za Zemlju: – Postoji nekoliko objekata koji su na posebnoj listi praćenja, ali njihova je opasnost trenutačno statistika.

Naime, svi još moraju proći kroz jednu ili nekoliko ključanica kaosa da bi im se moglo precizno odrediti hoće li nas udariti i gdje točno. Zasad, od poznatih objekata nemamo nijedan koji ide na siguran udar. Problem su novootkriveni objekti za koje nemamo pojma kamo se kreću, a takvih ima nekoliko stotina mjesečno. Udar takvih tijela dolazi najkasnije unutar tri dana nakon otkrića. Imali smo takve udare u more ili jedan 2008. godine u Nubijsku pustinju. Budući da nije bilo žrtava, mediji su imali da tako kažem zanimljivije priče, valjda kako se potrošači ne bi uznemiravali – ističe Korlević.

…………………………………….