Za pad godine kriv je sustav, a nikako dijete

Ipak, zabrinjava podatak da svake školske godine na ponavljanje razreda bude upućeno i više od sto prvašića.

Tako prošle školske godine prvi razred osnovne škole nije prošlo 125 učenika, godinu ranije njih 132, dok smo u školskoj godini 2016./2017. imali 114 prvašića ponavljača. Najgora je situacija bila 2015./2016., kad su čak 154 prvašića morala ponoviti razred.

Prema podatcima Ministarstva obrazovanja, godinama je najviše ponavljača u Međimurskoj i Virovitičko-podravskoj županiji, a od prosvjetara koji rade u tamošnjim školama saznajemo da se uglavnom radi o učenicima Romima ili pak djeci koja dolaze iz socijalno ugroženih i zapuštenih obitelji. Naravno, pravila nema pa se dogodi da prvi razred „padne” i dijete koje jednostavno nije bilo spremno za školovanje, ali su roditelji forsirali na upisu svog mališana. Iako je on duboko u sebi još uvijek „beba” koja bi se radije igrala s dječicom u vrtiću nego krenula u prvi razred.

Jedno je vrijeme među našim pedagoškim stručnjacima bilo aktualno pitanje upravo zrelosti djeteta za polazak u školu. Profesor Milan MATIJEVIĆ s Učiteljskog fakultetu u Zagrebu podsjeća na tekst poznatoga hrvatskog psihologa dr. Ivana FURLANA Treba li brijeg doći Muhamedu ili Muhamed brijegu?

ZRELOST ZA PRVI RAZRED

Dakle, ovaj se poznati psiholog i veliki stručnjak za učenje i školstvo pita – tko treba za koga ili za što biti zreo: dijete za školu čiji su kurikulum dizajnirali veliki stručnjaci ili škola za dijete odnosno djecu takva kakva jesu, za djecu koja dođu u školu odraditi svoju obvezu pohađanja obvezatne osnovne škole?

Matijević upozorava i na crni demografski trend smanjivanja veličine generacije učenika koji se upisuju u prvi razred. Tijekom proteklih dvadesetak godina taj se broj smanjio za 15 tisuća učenika tako da ih danas prvi razred upisuje između 35 tisuća i 36 tisuća učenika.

– Stotinu i dvadeset učenika koji nisu uspjeli završiti prvi razred nije velik ili statistički bitan broj u odnosu na broj upisanih. Radi se o manje od jednog postotka djece, a pitanje je li to prevelik ili zanemariv broj jest problematično, logički i pedagoški! Za svakog je roditelja njegovo ili njezino dijete najljepše, najdraže i najpametnije, a je li to stvarno tako neka određuju stručnjaci i takozvani stručnjaci – prilično je jasan Matijević.

Dodaje i da po statistici treba imati na umu da među 35 000 djece ima 0,5 posto učenika koji su bolesni ili koji žive u disfunkcionalnoj obitelji, gdje nisu imali poticajnu okolinu i odgovarajuću podršku za izvršavanje svoje školske obveze.

Stoga je teško uperiti prst u nekoga i jasno reći – „Taj Netko je kriv što i prvašići padaju razred”. Slaže se s time i psihologinja Gordana BULJAN FLADER, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba. Smatra kako u slučaju ponavljanja razreda, pa makar se radilo i o prvašima, nije dobro govoriti o nečijoj krivici, jer se kao društvo moramo okrenuti od okrivljavanja prema suradnji:

– Zaista je važna suradnja roditelja i škole, suradnja zdravstvenih ustanova za školom. Moguće da neko dijete ima zdravstvene teškoće, pa škola mora biti informirana o tome. Nikako ne može svatko od nas raditi i brinuti se samo o, da tako kažem, svom dvorištu, neovisno o onome drugom sustavu, jer u takvoj situaciji najviše gube djeca – govori Buljan Flander.

Naravno, dodaje, treba učiniti sve što je moguće da ponavljača bude što manje. Svako dijete ima potrebu osjećati se vrijednim, prihvaćenim, voljenim, poštovanim, uspješnim. Ako mu sustav već na početku školovanju poruči da nije vrijedno, da nije uspješno i da nešto ne može, taj isti sustav – koji čine i škole, i zdravstvene komisije, i nemarni roditelji – pokazuje mu da ne vjerujemo u njega.

– Iz mog iskustva, školsko ozračje u razredu, osjećaj privrženosti vršnjacima i nastavnicima vrlo je važan zaštitni faktor mentalnog zdravlja djece. Ako mu to ne omogućimo na početku školovanja, nego mu pokažemo da ne vrijedi i da ne može, dovodimo ga u rizik da razvija nisko samopouzdanje, nisko samopoštovanje, lošu sliku o sebi. I da odustane, da ne bude uporno u svladavanju određenih zadataka – napominje Buljan Flander.

Boji se da ponavljači razreda imaju osjećaj obilježenosti, stigmatiziranosti, osjećaj da su manje vrijedni nego njihovi vršnjaci. A ako im već na početku školovanja pošaljemo takvu poruku, što možemo od te djece očekivati, pita se ravnateljica Poliklinike.

GUBITAK SAMOPOUZDANJA

Tražiti krivca za nečiji pad razreda nema puno smisla ni za Majdu RIJAVEC s Katedre za psihologiju Učiteljskog fakulteta u Zagrebu. Iz jednostavnog razloga – to ne će riješiti problem. Mnogo je važnije napraviti plan kako pomoći učeniku, kaže:

– Ako učitelj ili učiteljica uoči problem, treba se sastati stručni tim koji uključuje sve relevantne stručnjake koji postoje u školi i izvan nje, da zajedno prepoznaju uzrok problema i naprave detaljan plan kako pomoći učeniku. Dakako, u to treba uključiti i roditelje. Vrsta pomoći ovisi o tome što je uzrok problema. Tek takva zajednička suradnja svih odgovornih osoba u sustavu može dovesti do pozitivnih rezultata.

U suprotnome često je neminovan pad razreda. Za profesoricu Rijavec najjasnija je negativna posljedica tog događaja gubitak samopouzdanja, kad učenik zaključi da je nesposoban i da se to ne će promijeniti. Također, izdvaja se iz svoga kruga vršnjaka i mora se prilagođavati novoj skupini učenika koji su mlađi od njega. Katkad se može dogoditi da u početku učenik postane popularan, jer je stariji od drugih, ali to obično ne traje dugo i većina je ponavljača u razredu prilično usamljena i nema osjećaja pripadnosti.

Problemi mogu nastati i u obitelji, jer je ponavljanje razreda za roditelje izniman stres. Najgore je ako roditelji povjeruju da je dijete nesposobno i da će to i ubuduće biti. Stoga učitelji i stručna služba trebaju poduzeti sve da se roditelj ne obeshrabri i ne zaključi već u prvom razredu da je njegovo dijete izgubljen slučaj i da se ne isplati ni truditi:

– Učenik koji padne razred obično razvija negativan i neprijateljski stav prema školi i školovanju. Vrlo je teško učeniku ići svaki dan u školu i biti svjestan da su svi bolji od njega, pogotovo ako pritom vjeruje da se stvari ne će puno popraviti. Većina istraživanja pokazuje da, bez obzira na to u kojoj dobi učenik ponavlja razred, postoji veća vjerojatnost da ne će završiti srednju školu. Kod nekih učenika može se pojaviti nasilno ponašanje i depresija, iako postoje i oni kod kojih nisu uočene posebne negativne posljedice – govori nam Rijavec.

 (NE)ODGOVORNOST ODRASLIH

Možda je ključno pitanje, ili barem lijek za manje ponavljača razreda, podatak u kojoj mjeri škola, ali i obrazovni sustav u cjelini, osigurava dobre uvjete za rast, razvoj i napredovanje sve djece. A školski kurikuli trebali bi nužno, osim obrazovnih komponenta, imati i jače istaknute odgojne komponente, prije svega poticanje socio-emocionalnog učenja i pozitivnog razvoja djece.

Istraživanje „Participacija djece u odgojno-obrazovnom sustavu” provedeno od 2017. od 2018. godine od Ureda Pravobraniteljice za djecu RH, a u suradnji s istraživačicama s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pokazalo je da su ključan čimbenik zadovoljstva životom u školi – dobri odnosi. Djeci je pritom posebno važna pravednost u pristupu i ocjenjivanju, otvorenost odraslih, kao i dobro raspoloženje i ljubaznost, napominje socijalna pedagoginja Ivana BORIĆ sa zagrebačkog ERF-a:

– Djeca smatraju da je njihova moć u školama vrlo mala. Nemaju dojam da njihovo mišljenje može dovesti do promjena u školi ili utjecati na ishod nekih odluka. Problematično je što je izgradnja dobrih odnosa, koji su prepoznati kao ključni, često stavljena u drugi plan kako bi se postigli ishodi na razini sadržaja i akademskog uspjeha. Ovakav pristup usmjeren na akademski uspjeh, a koji istodobno zanemaruje ili čak žrtvuje odnose, u konačnici ni djecu ni odrasle ne čini zadovoljnima.

Djecu i odrasle nezadovoljnima čini i preopterećenost nastavnim sadržajima i obvezama, što učenicima stvara stres, a kod nastavnika dovodi do osjećaja da su svedeni na administratore. Stoga odgovornost za uspjeh učenika u školi nije samo na pojedinom djetetu i učitelju odnosno učiteljima, nego na cijelom obrazovnom sustavu, uključujući i fakultete na kojima se školuju budući učitelji te naravno na nadležnom ministarstvu. Važno je i pitanje, dodaje Borić, kakvi su naši učitelji, koji se mladi ljudi odlučuju za učiteljska zanimanja, kakvi su studijski programi na kojima se školuju, koji su kriteriji upisa na ove fakultete, kakav je status i uloga učitelja u našem društvu:

– Nadalje, važno je da su u školama osim stručnjaka zaposleni i stručni suradnici i to stručni tim: pedagog, psiholog, socijalni pedagog, edukacijski rehabilitator, logoped. Na taj se način djeci može pružiti sveobuhvatna podrška u školovanju, mogu se na vrijeme prepoznati teškoće u učenju, ali i drugi problemi s kojima se dijete, a katkad i cijela obitelj suočava.

Pitanje ponavljanja prvog razreda zato ne treba biti pitanje lociranja krivca i krivnje, nego pitanje odgovornosti odnosno neodgovornosti odraslih u zaštiti jednog od temeljnih prava djece, a to je prava na kvalitetno i inkluzivno obrazovanje. Pritom je apsolutno nužno da se u sve daljnje rasprave, analize i traženje rješenja, odgovarajuće uključe i djeca – njihovo je mišljenje i iskustvo kritično. Borić pritom posebno misli i na onu djecu koja imaju negativna iskustva školovanja, čiji školski uspjeh nije zadovoljavajući – jer su to i najčešće upravo ona djeca čiji se glas nikad ne čuje.

– Čvrsto vjerujem da je vrijeme da u našem obrazovnom sustavu stavimo stvarni fokus na djecu, ne samo deklarativni, a kad se dogodi taj pomak nužno ćemo se zapitati i što sve jednom djetetu treba da bude uspješno u školi i kako mi to kao zajednica – škola, lokalne zajednice, društvo – možemo osigurati – zaključuje Borić.

SNIŽAVANJE KRITERIJA NIJE DOBRO

Unatoč svim argumentima i obrazloženjima, zanimalo nas je ipak kako je moguće da prvašić uopće padne razred? Premda ovako tešku odluku donosi čitav stručni tim u suglasju s roditeljem, očito se svi nismo uprli dovoljno i moramo učiniti više, jednostavno nam objašnjava dugogodišnja učiteljica razredne nastave Draženka PATAČKO. Radi u OŠ prof. Franje Viktora Šignjara u Virju, ukupno je u prosvjeti 31 godinu i jako dobro zna kako upućivanje djeteta na ponavljanje razreda nije nimalo jednostavna odluka. I ovdje se uglavnom radi o učenicima Romima, ali i djeci iz socijalno ugroženih obitelji, pa je presudno važna priprema djeteta za školu.

Zapravo, ponavljanje prvoga razreda nadoknada je prijeko potrebnoga predškolskog odgoja i obrazovanja, rekla nam je Patačko:

– Nažalost, katkad je ponavljanje razreda jedina moguća opcija i to nikako ne znači da su to učinili ljudi bez emocija. Učinili su to u dobroj namjeri, za dobrobit djeteta, baš kao i liječnici kirurzi koji uvažavaju bol pacijenata, ali donose teške odluke i biraju od dva zla ono manje. Ne možeš očekivati od nekoga da će trčati maraton ako nije naučio hodati. Kako će dijete računati u drugom razredu u skupu brojeva do 100 ako uopće ne razlikuje brojke i slova? Što smo mu tek tada učinili?! – pita se ova virovska učiteljica.

Za učiteljicu Patačko važno je uz pomoć stručnih službi dobro analizirati priče tih stotinjak malih ponavljača, koji mogu biti reprezentativni uzorak. Naime, po njezinu iskustvu, neka djeca imaju zdravstvene poteškoće (trećina učenika prvoga razreda nerijetko već nosi naočale), neka su djeca nepismenih roditelja (kad izostaje pomoć u učenju kod kuće), djeca koja nisu pohađala vrtić, djeca smještena kod udomitelja, mališani u riziku od siromaštva:

– Sve oko nas se mijenja strahovito brzo i stoga je nužno mijenjati i sustav obrazovanja. Djeci ne pomažemo podilaženjem i snižavanjem kriterija u ocjenjivanju. Poslodavci će jednog dana od njih tražiti znanja i vještine bez milosti i previše razumijevanja. Zato ih moramo pripremiti i na padove te naučiti da se podignu što prije, obrišu suze i pokažu što znaju i koliko mogu – uvjerena je učiteljica Patačko.

Njezina kolegica, zagrebačka učiteljica razredne nastave Tajana TINTOR iz OŠ Gustava Krkleca ističe da treba napraviti dobru procjenu učenika na testiranju za upis u prvi razred, bez obzira na to rade li roditelji pritisak ili ne na školsku liječnicu, stručnu službu i ostale.

– Postoje djeca koja su emocionalno zrela, inteligentna i spremna za polazak u školu, ali jednostavno iz nekog razloga odbijaju raditi i ne usvoje početno čitanje i pisanje. Možda će, ali samo možda, dobro utjecati ponavljanje prvi razreda kad mu se time daje poruka da mora snositi posljedice za svoju nebrigu i nerad. Ali opet se kao učitelji i roditelj pitam gdje su tu djetetovi roditelji koji bi isto tako trebali utjecati na učenika?

Naša sugovornica također ističe da najmanju krivicu snosi dijete; veća je krivica na roditeljima, zbog nebrige odnosno inzistiranja da dijete krene u školu iako je procjena i prijedlog stručne službe da je nespremno. A učitelj može snositi tek dio krivice, dodaje Tintor, ako se ustanovi da nije sve pokušao kako bi omogućio učeniku bilo kakav napredak. To je katkad vrlo teško, kaže, jer i uz sav učiteljev trud i napor ni minimalan uspjeh i napredak nije zajamčen:

– Potrebna nam je kompletna promjena školskog sustava, ali ne treba mijenjati sadržaje nego ih prilagoditi sposobnostima i dobi učenika kao i način poučavanja. Najžalosnije je što bilo kakve promjene u školstvu osmišljavaju ljudi koji dana nisu bili u učionici niti proveli mjesec dana u razredu s 25 učenika prvog razreda. Ne znaju što znači prvašićima biti učiteljica, teta, mama, tata, rame za plakanje, netko s kim bi podijelio svoje neostvarene želje ili se požalio da se posvađao s bratom ili sestrom. Kao što ti isti stručnjaci ne znaju kako se boriti s punom učionicom hormona u razredu sedmaša!

MEDVJEĐA USLUGA

U traženju odgovora, razloga i uzroka važno je uzeti u obzir da ne rade sve škole u Hrvatskoj u istim uvjetima, upozorava Ksenija BILAS, učiteljica matematike s 15-godišnjim iskustvom u OŠ Mursko Središće. Lani su ondje imali 12 ponavljača, pet petaša i sedam šestaša, i svi su pripadnici nacionalne manjine. Bilas vjeruje da postoje opravdani razlozi za takvu tešku odluku učitelja, posebice u petome razredu, kad učenici nerijetko olako shvaćaju svoje obveze. Naime, kurikul je zadan, kriteriji ocjenjivanja jasni, pedagoške mjere zakonom propisane i učitelj na sve načine nastoji pomoći učeniku da uspije svladati onaj minimum koji će mu biti dovoljan za pozitivnu ocjenu. A postoje i pravilnici prema kojima učitelji djeluju, rekla nam je učiteljica Bilas:

– Učiteljima nije cilj kažnjavanje učenika, nego pomoći mu da usvoji određena temeljna znanja koja mu trebaju za život i daljnje školovanje. Ima učenika petaša koji se školuju po redovitom programu i nemaju kognitivnih poteškoća, a nisu ovladali zbrajanje i oduzimanje do 20. Da ne govorimo o računanju s prijelazom desetice koja su nužna za svakodnevno funkcioniranje. Postavljam si pitanje hoćemo li pozitivnim vrjednovanjem takve količine neusvojenih ishoda učeniku učinili uslugu?

Dodaje da su poseban problem učenici čije ponašanje vrlo negativno utječe na ostatak razreda, a do čega često dolazi upravo zbog prelaska u viši razred bez temeljnih potrebnih znanja i vještina. Takva djeca ne dolaze u školu, odlaze s nastave, ne žele sudjelovati ni u kakvim aktivnostima, dok s druge strane u istome razredu ima i iznimno vrijednih, nadarenih učenika koji žele učiti i usvajati nova znanja:

– Oni, nažalost, moraju pasivno promatrati takve negativne primjere i biti zakinuti za sve ono što je učitelj pripremio za taj sat, a koji je nažalost propao zbog onih učenika kojima nitko ne može stati na kraj. Rad u takvim uvjetima postaje nemoguća misija.

Pedagoginja u istoj školi Marija ZADRAVEC KVAKAN upućuje pak na probleme na razini sustava, gdje se od učenika očekuje da svladavaju zahtjevne nastavne sadržaje, a tjedno im je, primjerice, unutar razredne nastave omogućen samo jedan sat dopunske nastave. Ako izostane pomoć i podrška roditelja, učenici se suočavaju s neuspjehom.

– Pad razreda bez obzira na dob učenika negativno djeluje na cjelokupno psihofizičko stanje djeteta, pa tako i na samopouzdanje i motivaciju učenika za školu. Kod učenika se bez obzira na razloge zbog kojih je upućen na ponavljanje razreda sigurno javljaju neugodni osjećaji frustracije, osjećaj neuspjeha, tuga. Problem djetetu može stvarati i njegova obitelj, ako se prema njemu odnose kao da ih je osramotio i razočarao. Učenik je također suočen s činjenicom kako će se trebati prilagoditi u novom razredu u koji dolazi kao učenik koji ponavlja godinu dok su njegovi prijatelji krenuli u viši razred.

Zato govori da je potrebno preispitati koji se profil učenika prvog razreda upućuje na ponavljanje razreda, jesu li to nacionalne manjine i/ili učenici koji žive u otežanim uvjetima obrazovanja uzrokovanim nepovoljnim ekonomskim, socijalnim te odgojnim čimbenicima, pa im prema tome organizirati i određenu vrstu pomoći i potpore. A da bi djeca u nižim razredima napredovala u skladu sa svojim mogućnostima, ugodno se osjećala u školi te stvarala dobru sliku o sebi, opisno ocjenjivanje bilo bi kudikamo svrsishodnije, zaključuje Zadravec Kvakan.

PREVELIKA VAŽNOST OCJENA

Ponavljanje školske godine, dakle, ni za koga nije ugodno iskustvo, najmanje za učenike koji ponovo moraju slušati isto gradivo, pisati iste zadaće i polagati iste ispiti, a pritom su izgubili kontinuitet i ritam napredovanja kroz odgojno-obrazovni sustav sa svojim vršnjacima. Nije ugodno ni za same prosvjetare, budući da se većina njih slaže s tvrdnjom da je svako dijete moguće naučiti za prolaz. Kad to pak ne postignu i učenik, unatoč svim izgledima, ne ispravi negativne jedinice te mora pasti godinu, ima učitelja koji to smatraju i osobnim porazom.

Kako onda uravnotežiti naš odgojno-obrazovni sustav? Imamo s jedne strane sve evidentniju inflaciju odlikaša, a s druge nam čak i prvašići padaju razrede. Za psihologinju Majdu RIJAVEC uzrok je problema što kod nas preveliki naglasak stavljamo baš na ocjene, budući da se na temelju općeg uspjeha i uspjeha iz pojedinačnih predmeta učenici upisuju u srednju školu, a kasnije i na fakultet.

– To stvara veliki pritisak na učenike i roditelje, koji onda taj pritisak prenose i na učitelje. Pa onda mnogi učitelji popuste što zbog roditelja što zbog toga jer ne žele da se učenik zbog njih ne može upisati u željenu školu. Jedan bi od načina uravnoteživanja bilo vanjsko vrjednovanje znanja, a drugi prijamni ispiti za srednje škole u kojima bi se tražilo znanje koje je važno za uspjeh u pojedinoj vrsti škole. Dok god se upisi u više razine obrazovanja temelje na ocjenama ovaj će problem postojati – zaključuje Rijavec. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ ]

…………………………………………………..

DR. SC. TOMISLAV FRANIĆ, KLINIKA ZA PSIHIJATRIJU U KBC SPLIT

Reforma obrazovanja krenula je naopako

Od podatka da svake godine više od sto ponavljača u osnovnim školama čine prvašići, za mene je mnogo gori podatak o prevelikom broju odlikaša, vjerojatno uslijed pritiska roditelja.

Jer, dok imamo ovakav sustav koji dopušta padanje, a nemamo pravu inkluziju koja nije ni moguća za svu djecu, kako neki misle, bit će ponavljača. Naime, imamo ocjene od 1 do 5 i netko jednostavno ne može udovoljiti zahtjevu niti prvog razreda.

Za pravu analizu trebalo bi ustvari vidjeti tko su ta djeca, jer svako ima individualnu priču, no tih stotinjak učitelja sigurno nisu sadisti kojima je rušenje djece prva jutarnja misao. Većina je njih svjesna da je to u nekoj, ali ne presudnoj mjeri, neuspjeh i njih samih i same škole.

Glavni je razlog što smo krenuli naopako. Različite inačice reformi prvo su implementirane na najviši, fakultetski, sustav obrazovanja koji, usput i ne treba završiti, zatim na srednjoškolski sustav, koji također ne treba završiti, a onaj zadnji, koji je obvezatan, koji treba završiti i obuhvaća najviše djece, ostavljen je za kraj. Time je nastala neujednačenost osnovnoškolskih ishoda, jer je sustav izložen golemim tektonskim pritiscima roditelja koji su stvorili inflaciju superodlikaša bez pokrića, radi upisa i upadanja u taj takozvani pravedni sređeni i reformirani srednjoškolski sustav.

Pad razreda češće je posljedica godina koje je dijete proživjelo do tog pada. Ako su sva djeca pravilno testirana i procijenjena sposobnom za školu, onda je slaba motivacija prije uzrok nego posljedica pada. A ako djeca nisu imala motivacije i želje da uspiju, onda ona pad i ne doživljavaju kao neuspjeh ili nešto što negativno utječe na njih i njihovo samopouzdanje. Oni čak i ne vide pogrešnost obrazaca svojih ponašanja.

A tko je kriv? Ako je prvašić na silu uguran u školski sustav, odgovorni su roditelji koji su radili pritisak i oni koji su tom pritisku popustili. Ako dijete nije dobro procijenjeno, krive su školske stručne službe.

Samo dijete nije krivo nikad. Ono ima svoje sposobnosti i razinu zrelosti i prema istima treba biti pravilno svrstano u neku od ladica našeg obrazovnog sustava. Dok ne smislimo bolji.

…………………………………………………..

OŠ KURŠANEC: PROBLEMI U ŠKOLOVANJU DJECE ROMA

Roditelji su se složili da svi ponavljaju prvi razred

Iako prema podatcima MZO-a najviše ponavljača (pa i prvašića) ima u Međimurskoj i Virovitičko-podravskoj županiji, gdje se školuje mnogo djece romske nacionalne manjine, u međimurskoj OŠ Kuršanec govore nam da nerado upućuju male Rome na ponavljanje.

To se dogodi uglavnom zbog velikog broja izostanaka i nepripremljenosti djece za školu, zbog čega je lani prvi razred ponavljalo dvoje romske djece.

Dugogodišnja učiteljica razredne nastave Zvonka Rakuš, ali i drugi kolege iz ove škole, smatraju da su roditelji isključivi i najodgovorniji za nepripremljenost djece za školu. Iako većina pohađa predškolu (10 mjeseci) u Obiteljskom centru u romskom naselju (od 2008. godine), to je nedovoljno. Izostaje podrška roditelja koji nemaju životni moto „Bolje obrazovanje = više znanja = veće mogućnosti = bolji život”:

– Tijekom svoje pedagoške karijere u velikom broju slučajeva susretala se s djecom koja ni po psiho-fizičkom stanju, ni po razumijevanju hrvatskog jezika, ni po motivaciji i pristupu nastavi ne zadovoljavaju odnosno daleko su od minimalnog standarda učenika koji zadovoljavaju osnove predznanja i potrebnih vještina za praćenje nastave i svladavanja obrazovnih sadržaja propisnih nastavnim planom i programom. Takosam školske godine 2006./2007. u suradnji sa stručnom službom škole odlučila takoreći srušiti cijeli prvi razred. Smatrala sam da nijedan učenik nije naučio osnove i u dogovoru s roditeljima uputila na ponavljanje cijeli razred. Katkad je to praksa u dogovoru učitelja, stručne službe i roditelja, za dobrobit djece, da steknu kvalitetne temelje za usvajanje nastavnih sadržaja – objašnjava nam Rakuš.

Smatra da učenici Romi trebaju nastavu pohađati tako da je prioritet učenje hrvatskog jezika, ali ne po predviđenom nastavnom planu i programu koji ne predviđa da djeca ne razumiju osnove hrvatskog jezika. Osim te jezične prepreke, veliki je problem i odgojna zapuštenost učenika:

– Naime, roditelji ih ne upućuju u nikakva predznanja. Od poznavanja boja, imenovanja predmeta do dijelova odjeće ili općenito poučavanje nečega smislenog. Djeca ne razumiju upute poput – nabroji, dopuni, poveži, podcrtaj, oboji i slično. Samo sam smatrala svojom dužnošću da djecu poučim elementarnim znanjima i osnovama hrvatskog jezika, pa sam uzela prilagođenije radne materijale i krenula ponovo!

………… [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ ]……………………………………….