Biti uspješan ne znači imati sve petice

… zapravo teško se nose sa svakodnevnim izazovima koje pred njih postavlja obrazovni sustav, ali i sa zahtjevima i očekivanjima roditelja.

Kao da je zadano da svi moraju biti odlikaši, a znamo svi da je to nemoguće, veliki zahtjevi pretvaraju se u velike napore pa ako nisu urodili plodom (ako nije zarađena petica) sve to djeca doživljavaju kao neuspjeh.

Danas je do informacije vrlo lako doći i malom djetetu. Jednim klikom otvara mu se svijet koji ga zanima i koji može istraživati. Već i u najranijoj dobi djeca znaju kako će na pametnom telefonu instalirati igricu, složiti sve u mapu, gdje se i kako do sadržaja dolazi. Tijekom predškolskog razdoblja svladavaju osnovne pojmove jezika i matematike, svoga neposrednog okruženja, pa škola više nije jedino mjesto na kojem će učiti slova, čitati, pisati, računati.

Sve je više predškolaca koji su već ovladali početnom tehnikom čitanja, no nisu ostalim vještinama koja su im svakodnevno potrebna (vezivanje vezica, strpljivo čekati da budeš prozvan, sačekati u redu…). Nestrpljivi su, sve mora biti sad i odmah.

Uza sve navedeno, često su i roditeljski apetiti povećani pa su ta djeca uključena u cijeli niz izvanškolskih aktivnosti, prevoze se s jednoga na drugi kraj grada ne bi li odradili treninge, satove plesa, sviranja, stranoga jezika, jer to im se nudi u sve većoj mjeri. S druge strane, roditelji sve više izbivaju iz kuće, radeći i više poslova ne bi li djeci mogli priuštiti sve ono što oni nisu imali u djetinjstvu.

Sve to dovodi do premalo zajedničkih trenutaka, do premalo kvalitetno provedenog vremena u obitelji koje je osnova svega, odrastanja, odgoja. Imperativ današnjega društva jest petica, pa se podrazumijeva da je dijete koje ima sve petice zapravo sretno dijete. To je pak velika pogreška u razmišljanju i poruci koju šaljemo djeci.

TREBALO BI POSTAVITI PITANJE: je li uspješno dijete koje ima sve petice? Što te ocjene govore o djetetu i njegovu odnosu, zanimanju za školu?

Dovoljno je pogledati u lice djetetu, koje je svakodnevno umorno, sjetno, pospano, nekoncentrirano pa da nam sve bude jasno. Treba djecu poticati na uspjeh, naravno, jer nema veće sreće nego vidjeti sjaj u oku djeteta kad je samostalno u nečemu uspjelo. No i poneki neuspjeh može biti dobar motiv da se angažira, da pronađe sadržaj u kojem je dobar i želi biti još bolji, da istražuje, napreduje i pri tome se zabavlja. Biti uspješan može biti u raznim područjima, a meni je namjera bila baš to im ponuditi.

Od prošle školske godine pokrenula sam izvannastavnu aktivnost Domaćinstvo, kojom sam nastojala uvesti aktivnosti koje su nam u svakodnevnom životu potrebne. Ove smo godine pekli božićne kolače, mijesili tijesta, servirali stol, izrađivali korisne predmete, sadili biljke, ali i učili slagati odjeću, izglačati majicu za TZK, košulju, skuhati juhu, oguliti naranču koristeći se priborom (ne noktima, ne cijedeći i zalijevajući sve oko sebe).

Koliko god to izgledalo banalno, jednostavno ima djece koja takve vještine ni do 4. razreda nisu uspjela svladati. Nećemo sad analizirati tko je tu krivac, idemo se pokrenuti da to svladamo, da budemo uspješni i u malim svakodnevnim stvarima.

Djeca su naučila da i kad nešto ne uspiju, kad pogriješe postoji novi pokušaj, postoji način da se popravi, da nije sve isprve lako, da je potrebna vježba, da je ljudski pogriješiti, da trebaju bez ustručavanja pitati kad nešto ne znaju, ne mogu.

Naučili su (i još uče) da uspjeh nije samo petica, da je uspjeh za sobom ostaviti uredan prostor kojim smo se koristili, da se uvažavaju, da si međusobno pomažu, da se čuju, dogovaraju, upućuju, da se razumiju i poštuju, da se raduju malim uspjesima onoga tko je odradio svoj zadatak, da se zajedno raduju svakom napretku, jer što će im puste petice ako nisu naučili biti prije svega ljudi.

…………….

Elena BRAJKOVIĆ, učiteljica | OŠ Vladimira Nazora, Pazin

..........

Učiteljica RN s dugogodišnjim iskustvom, voli svoj posao i uživa u njemu toliko da se često čini kako se igra i zabavlja, a ne radi vrlo ozbiljan posao. Istražuje uvijek nove i zanimljive metode poučavanja, traži kako motivirati učenike, osluškuje bilo svojih učenika i roditelja kako bi suradnja i svakodnevni rad u razredu polučili što bolje rezultate. Službeno: učiteljica je mentorica, NTC-učiteljica, spremna na učenje i suradnju, dijeliti znanja i stečena iskustva, raditi na rastu i razvoju jer samo na taj način možemo tražiti napredak i od učenika. U slobodno vrijeme piše poeziju i kratku prozu, koja je predstavljena publici u nekoliko objavljenih zbirki. Na Školskom portalu piše o iskustvenim sadržajima, idejama i primjerima prakse koje provodi u svojem razredu.