Tjelesna i zdravstvena kultura

… tijekom ljetnih praznika pošto sam saznala da ću od jeseni u svom razredu imati dječaka s Downovim sindromom.

Mučilo me hoću li znati raditi s tim djetetom jer na Učiteljskoj akademiji, a ni kasnije na doškolovanju, nisu nas educirali kako raditi s djecom s teškoćama.

Cijelo sam si vrijeme postavljala pitanje mogu li ja to i kako će ostala djecu u razredu reagirati na moj, vjerojatno, drukčiji odnos prema njemu.

I krenuli smo u prvi razred sa strahom i nelagodom. Baš zato sam i počela pisati dnevnik. Pisanje dnevnika bilo je neko moje olakšanje, a ujedno i preispitivanje sebe same radim li kako treba, trebam li nešto mijenjati.

Shvatila sam da je ključ uspjeha bio dobro pripremljen razred, što je počelo s prvim roditeljskim sastankom na kojem je svaki roditelj predstavio svoje dijete. Na njemu su i Janovi roditelji predstavili Jana, dječaka s Downovim sindromom.

Naravno da je bilo situacija u razredu kada se Jan nije ponašao kao ostala djeca, kada za njega nisu vrijedila ista pravila ponašanja kao za ostale učenike u razredu. Kada je Jan sjedio ispod klupe i nije želio sjediti u klupi, kada je ležao u razredu na tepihu i rješavao matematiku…

Sve je to u redu, ali problem je kako objasniti učenicima u razredu da Jan to smije, a oni ne. I to je ustvari prihvaćanje razlika, to je tolerancija u praksi, inkluzija, integracija.

Sat tjelesne i zdravstvene kulture, a Janu se ne vježba.

Jan leži na strunjači ili klupi, a ostatak razreda stoji u vrsti…

Što napraviti?

Biti stroga učiteljica i vikati, galamiti ili biti blaga pa ga zamoliti da nam se pridruži ili, pak, biti nezainteresirana i pustiti ga, ignorirati…

Nema recepta.

Ono što vrijedi jednom ne znači da će vrijediti na nekom drugom satu. S vremenom su se sve rjeđe događale takve situacije. Sve rjeđe je ležao na strunjači, na klupi, s vremenom se sve češće uključivao u aktivnosti koje rade svi ostali učenici u razredu.

I na kraju je odradio svaki sat tjelesne i zdravstvene kulture zajedno s cijelim razredom. Volio je košarku, volio je rukomet, zapravo - volio je sat tjelesne i zdravstvene kulture.

Mara voli taj predmet.

Svaki put s osmijehom ode u svlačionicu i dođe u dvoranu u punoj opremi – tajicama, bijeloj majici i s gumicom za kosu.

Onda stane na vrata i promatra.

Na početku školske godine znala je i cijeli školski sat promatrati. Djevojčice iz razreda odlazile su po nju [spontano ne na moju intervenciju] i uključivale Maru malo po malo. Uvodni dio sata, zagrijavanje, brzo smo počeli odrađivati zajedno.

Mara da ruku Korini, Mateji, Juditi ili bilo kojoj drugoj djevojčici u razredu i trči u paru, hoda i lijepo se zagrijava. U tom dijelu sata nema problema.

Svladavanje uvodnog dijela sata, bio je golem korak. Nakon toga Mara se povukla i promatrala ostale učenike što rade tijekom općih pripremnih vježbi.

 Zatim se postupno uključivala. Ponekad sam je zamolila da pokuša, kadšto sam nju i asistenticu opomenula da se vježbati mora, a povremeno sam ignorirala problem praveći se kako ne vidim da Mara ne vježba.

Moje su djevojčice oko nje nešto šaputale, nešto se meškoljile i na kraju - Mara vježba i izvodi sve vježbe u pripravnom djelu sata.

Trenutno rješavamo glavni dio sata. Mara se uključuje kada nisu neke momčadske igre s loptom. Tada je nesigurna, te je u ulozi promatrača. Ne radim oko toga neki problem. Kada dođe vrijeme vjerujem kako će i to svladati i priključiti se ostalim učenicima.

……………….

Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb