Slobodni kraljevski gradovi u srednjem vijeku u Hrvatskoj

Grad je u srednjem vijeku bio zajednica s većom ili manjom unutarnjom upravnom autonomijom. Kao i u ostalim zemljama u srednjem vijeku, i u Hrvatskoj su vladali feudalni odnosi, a gradsko je stanovništvo posjedovalo zemlju s koje bi ubiralo prihode. Zemlju su obrađivali sami građani ili su to umjesto njih činili najamnici, odnosno kmetovi. Hrvatska je bila posebna po tome što su na razvoj njezinih gradova uvelike utjecale i geografske okolnosti. Područje tadašnje Hrvatske sastojalo se od triju različitih geografskih cjelina: uže Hrvatske koja se protezala do Gvozda, srednjovjekovne Slavonije te dalmatinske obale. Njihov je gospodarski i društveni razvoj bio donekle različit.

Za razvoj gradova iznimno su važne bile darovnice slobodnim kraljevskim gradovima. Godine 1222. hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. izdao je Zlatnu bulu koja je tako nazvana po kraljevskom pečatu. Tom je ispravom zapravo želio oslabiti prevlast velikaša, podignuti svoju moć te nižem plemstvu zajamčiti prava i slobode. Njegova je darovnica u početku bila samo povlastica, ali je s vremenom postala državnim zakonom i postavila temelje ustavu. Andriju II. naslijedio je Bela IV. koji se morao suočiti s velikim problemom – tatarskom najezdom. Tijekom najezde Bela se sklonio u Primorsku Hrvatsku, a nakon odlaska Tatara ponovno je uspostavio upravu te počeo poboljšavati obrambeni sustav gradova. Na odgovarajućim je mjestima dao sazidati gradove, a postojeće obnoviti i pojačati njihove bedeme. U Hrvatskoj je dao podignuti Kalnik (kod Križevaca), Medvedgrad (iznad Zagreba), Garić (u Moslavini), Lipovac (pokraj Samobora), Okić (nedaleko od Samobora) i dr.

U prvoj polovici XIII. stoljeća gradovi dobivaju status slobodnoga kraljevskoga grada: Varaždin 1220., Perna 1225., Vukovar 1231., Virovitica 1234., Petrinja 1240. te Samobor prije 1242. godine. Taj im je status jamčio slobodnu trgovinu i ubiranje poreza na trgovinu te unutarnju autonomiju zajednice, a gradskom stanovništvu osobnu slobodu. Građani su mogli samostalno birati sudca i gradski magistrat, a kralju su bili dužni plaćati paušalan porez i prema potrebi davati vojsku. Korist je bila obostrana jer je kralj imao nov siguran izvor prihoda za svoju blagajnu. Te su povlastice privukle u gradove i mnoge niže plemiće i slobodne seljake koji su s autohtonim gradskim stanovništvom činili jezgru hrvatskih gradova. Iz tog je vremena najpoznatiji primjer darovnice  Zlatna bula koju je 1242. Bela IV. dodijelio zagrebačkom Gradecu.

U vrijeme vladavine Anžuvinaca povlastice dobivaju, primjerice, Krapina i Koprivnica. Međutim, čim je njihova vlast počela slabjeti, usporedno s njom slabio je i položaj gradova. Nakon propasti Anžuvinaca gradovi više-manje postaju meta lokalnih knezova koji u njima pokušavaju uspostaviti vlast želeći se okoristiti unosnom trgovinom. Gradovi time gube važnost koju su imali prije, a neki postaju trgovišta.

Kad je riječ o razvoju gradova u Hrvatskoj, valja znati da su njihovu procvatu pridonijele različite okolnosti, uglavnom političke prirode. Iako je seoska općina i dalje bila dominantna kao oblik društvene organizacije, stupanjem ugarskih vladara na hrvatsko prijestolje počelo je razdoblje potpune afirmacije gradova. Gradovi koje bi proglasio slobodnim kraljevskim gradovima služili su vladaru da učvrsti svoju vlast, a građani su zauzvrat dobivali osobnu slobodu i unutarnju autonomiju vlastite zajednice.

Autorica: Ana Jura, prof.