Djecu učimo po programima koji su isti kao oni pisani 60-ih godina prošloga stoljeća

U ovome trenutku – kako nije provedena reforma – za pretpostaviti je da se ništa nije promijenilo od posljednjeg ciklusa najpoznatijeg svjetskog istraživanja PISA – Programme for International Student Assessment – 30 posto naših učenika nema osnovna znanja iz matematičke pismenosti.

Oko 18 posto đaka sa završenom osnovnom školom prirodoslovno je nepismeno, a 20 posto ne zna upotrijebiti pisanu informaciju.

• BEZ NAPRETKA
  Naravno, to nije jedina loša vijest.

Zabrinjava što su rezultati učenika iz Hrvatske u zadnjih 15 godina gotovo nepromijenjeni, za razliku od rezultata susjednih nam država s kojima smo nekad dijelili isti obrazovni sustav.

– Za razliku od Hrvatske koja ostvaruje ispodprosječne rezultate u komparaciji s prosjekom OECD-a, Slovenija je statistički značajno iznad prosjeka i pozicionirala se u gornjoj trećini rang-ljestvice. Iako su Srbija i Crna Gora u donjoj trećini skale, njihovi su prosječni rezultati u stalnom porastu, slično kao i u Italiji, objašnjava Michelle Braš Roth, PISA menadžerica za Hrvatsku.

Usporedimo li se s Mađarskom, opet nije dobro. Dok indikatori trenda na slučaju Hrvatske kažu da nemamo nikakvog pomaka u prosječnom rezultatu, mađarski se skor poboljšao. Stigli su nas. Kako?
– Počeli su s obveznim testiranjem svojih učenika u ključnim predmetima, rezultate javno objavljuju i više nitko ne može pobjeći od odgovornosti – kaže Michelle Braš Roth. Na taj se način javna lista rezultata škola pokazala solidnim motivatorom (ili pritiskom) na to da poboljšaju svoju kvalitetu poučavanja. Mi to ne radimo. Dapače, radimo suprotno – punih pet godina tajimo rezultate državne mature. Paralelno objavljujemo liste najboljih bolnica.

• AKTIVNA METODA

Drugo što su učinili u Mađarskoj  jest što su olakšali nastavnicima prelazak iz konvencionalne paradigme poučavanja u aktivnu metodu dostavom ‘teaching kits’. To su pametno osmišljeni metodički paketi koji im olakšavaju brzi prelazak na novi način rada. Mađarima se, očito, nije dalo čekati da im svi prosvjetari prođu dugotrajne seminare.

Zašto je to bitno? Istraživanje PISA-ina kalibra nudi odgovor na pitanje koliko su mladi spremni za ono što ih u životu čeka. Ono ne mjeri koliko su učenici pojedine zemlje u stanju reproducirati znanje, već što s tim znanjem mogu dalje, kako ga primijeniti. Uzmemo li u obzir samo proteklo vrijeme od početka OECD-ova istraživanja, možemo glatko zaključiti da posljednjih 15 generacija nismo bili u stanju kvalitetno pripremiti za život.

• NEUREĐEN SUSTAV

Marijan Šimeg, novinar s najduljim stažem praćenja obrazovnog sustava u Hrvatskoj, ujedno član Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje, još je pesimističniji.

– Naš obrazovni sustav već 1990. bio je osuđen na propadanje i potonuće, jer svaka nova vladajuća garnitura mokrom krpom briše sve ono što je učinila prethodna vlast i dosljedno se drži principa: od nas počinje povijest. Što se moglo dogoditi nego neuređen sustav u kojemu rijetko koji kotačić funkcionira kako treba – kaže Šimeg.

Zbog šume problema u sustavu obrazovanja, suradnici koji su podržali projekt EPH “Prava pitanja”, detektirali su po pet ključnih. Među njima je i problem obrazovanja učitelja.
– Školstvo nazaduje i zbog visokoškolskog sustava koji ne korespondira sa suvremenim svijetom i iz kojega izlaze mladi učitelji i nastavnici nespremni da se uhvate u koštac s ovim, toliko kreativnim, poslom. Kad se na to doda priča o oskudnom stručnom usavršavanju učitelja, onda nije ni čudno da čak i mladi učitelji nerado ulaze u bilo kakve projekte vezane uz promjene u obrazovanju. Izgleda da smo svi mi za promjene, ali jednostavno nam se ne da! – kaže Šimeg.

Dozu optimizma budi Boris Jokić, voditelj kurikularne reforme. Sustav obrazovanja, kaže, nije potonuo i od broda koji tone točnija je metafora okamenjenog organizma koji se prestao razvijati. Prestanak razvoja, među ostalim, uvjetovan je po Jokiću činjenicom da u prethodnih 25 godina obrazovanje nikad nije bilo u fokusu političkih stranaka.

• GLAVNE MANE

– Stranke potpuno pogrešno procjenjuju da je obrazovanje široj javnosti nezanimljivo. Iz perspektive četverogodišnjih izbornih ciklusa ono je pretromo za privid promjene, na njemu ne možete zaraditi, a tolikim je ljudima i sudbinama opterećeno da je jednostavno presloženo – procjenjuje Jokić, kojemu je (kao i 400-tinjak ljudi s kojima radi na reformi) glavno fokus pitanje – što bi ovaj sustav mogao biti.
Od čega počinje i gdje vidi glavne mane?

– Naš sustav obrazovanja usmjeren je na imaginarnog prosječnog učenika. Takav zapravo ne postoji. Sustav ne poštuje različitost potencijala, osobnosti, stilova učenja. U reformi se posebno ističe razvoj viših razina mišljenja, prije svega rješavanje problema, kritičkog mišljenja, kreativnosti i inovativnosti.

Time se želi promijeniti za Hrvatsku već više od stoljeća dominantan obrazac i zahtjev za pamćenjem faktografskih podataka i njihove reprodukcije – kaže Jokić. Uz to, većina srednjoškolskih programa je s početka devedesetih, no oni su često isti kao i oni 1960.! Kao i tada, programi su popisi sadržaja usmjereni akademskoj disciplini i učitelju, a ne učeniku.

Po njemu, škola mora izaći iz vlastitih zidova. Učenje izvan njih smatra se relevantnijim i učenicima zanimljivijim, a time pruža bolje ishode.

– To se odnosi na vrtić i na školu kroz praktičan rad, blatom zaprljane ruke, odlaske na izložbe, ali i posebno na strukovno obrazovanje u kojem se u svim oblicima uvodi učenje na radu – navodi voditelj kurikularne reforme, po kojemu je važno kao osnovne oblike rada u 21. stoljeću razvijati komunikaciju i suradnju. Nažalost, dodaje, obje su zapostavljene, ne samo u školstvu već i društvu.

• PRVI TEST

– Naš je odgovor praktičan, time i problematičan za zajednicu koja je navikla na priču, na ne na rad – kaže znanstvenik koji je reformu započeo uzimanjem onog najboljeg iz hrvatske prakse i znanosti, ali uz konzultaciju svjetskih iskustava. Plan je do 31. siječnja 2016. dovršiti nove kurikulume iz svih predmeta i eksperimentalno ih uvesti u praksu. Paralelno, u idućoj godini početi pripremati udžbenike i digitalne sadržaje i onda idućih godina marljivo nastavljati raditi na sustavu. Jedan od planova je uvesti veću izbornost u gimnazijsko obrazovanje, na način da u četvrtom i petom razredu učenici mogu birati dio predmeta koji uče čime im se omogućuje dubina primjerena budućem visokoškolskom izboru.

Kao i svaka temeljita promjena u školstvu, i ova zahtijeva strpljivost, a svoj prvi test imat će vjerojatno nakon parlamentarnih izbora. Ova promjena, uvjerava Jokić, tiče se svakog građanina ove zemlje i prevelika je i prevažna da bi ovisila o političkim strankama i izborima. Paradoks svega je što se promjena školstva čini nužnom, pa ipak je – zaključuje Jokić – teško naći sustav u razvijenom društvu u kojemu je promjena u sustavu obrazovanja toliko puta deklarativno pokušana kao u Hrvatskoj.

• DEGRADIRANJE PROFESIJE

Interesna područja u obrazovnom sustavu posljednjih godina agresivnije nalaze i udruge u obrazovanju. Forum za slobodu obrazovanja (FSO) prst upire u brojna istraživanja među mladima u Hrvatskoj čiji rezultati pokazuju zabrinjavajuću razinu nepoznavanja vlastitih prava i odgovornosti, ali i sklonost prema autoritarnim i nedemokratskim postupcima. Pritom su na najnovijem ispitivanju političke pismenosti učenika maturanti pokazali ispodprosječno znanje temeljnih političkih pojmova.
No, nabrajajući ključne probleme školstva, Eli Pijaca Plavšić, izvršna direktorica FSO-a, navodi – upravljanje školama i profesionalni razvoj učitelja.

– Za razliku od većine zemalja EU, u Hrvatskoj učitelji nisu obavezni imati svoje planove profesionalnog razvoja iz predmeta koji predaju. One zemlje koje više ulažu u stručno usavršavanje učitelja postižu bolje rezultate od drugih. Samo adekvatno financijsko ulaganje u obrazovanje učitelja može dovesti do kvalitetnije škole, uvjerena je.

Učitelje, dakle, treba motivirati, odnosno uvesti neki oblik nagrađivanja najboljih. Hrvatsko školstvo ipak ima sreću da u njemu sudjeluju entuzijasti i stvarni zaljubljenici u svoj poziv koji na mikro razini rade fantastične stvari, uvjerava Pijaca Plavšić. Ključno bi bilo takve nagrađivati, a ne da stalno potičemo rasprave o tome kako su učitelji uhljebi koji imaju tri mjeseca godišnjeg odmora i rade svega nekoliko sati dnevno. Na taj način, smatra Plavšić, degradiramo učiteljsku profesiju, a pritom zaboravljamo kako upravo ti učitelji sutra stvaraju i dobre liječnike i dobre poduzetnike i u konačnici kvalitetne ljude.
Tema obrazovanja mora biti u fokusu izborne godine i svima onima koji žele obnašati vlast u Hrvatskoj treba nametnuti pitanje – hoće li i dalje obrazovanje djece biti marginalna tema – slažu se svi sugovornici. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Jutarnji list | autor: Mirela Lilek ]