Đaci strukovnih škola uče prema programima iz 1996. godine

S jedne strane generira najveći korpus radne snage za burzu rada – u strukturi nezaposlenih, prema podatcima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, najbrojnije su upravo osobe sa završenom srednjom školom za zanimanja u trajanju do tri godine i školom za KV i VKV radnike te osobe sa završenom četverogodišnjom srednjom školom (djelomično je tu i manji broj gimnazijalaca), koji ukupno čine više od 60 posto nezaposlenih radnika u Hrvatskoj.

Urušavanje domaćeg gospodarstva, recesija, izostanak bilo kakve dugoročne gospodarske strategije koja bi jasno definirala što će domaćem tržištu rada u nadolazećim godinama doista trebati, samo su djelomično odgovorni za kaotično stanje našeg strukovnog obrazovanja.

• ISTI PROGRAMI

Najmanje 15 godina ponavljamo kako naše obrazovne kvote na tom području nisu usklađene s potrebama tržišta rada, da „proizvodimo“ djecu za skladišta, a ne tržišta rada, međutim, stvarne (političke) volje koja bi to „presjekla“ i ozbiljnije se uhvatila ukoštac s ovim problemom dosad kao da nije bilo.

Zastarjeli programi, izostanak edukacije nastavnika u strukovnim školama za nove tehnologije, neopremljenost škola, nedovoljan fond sati prakse, osobito u velikim tvrtkama, a pogotovo nesređena mreža škola koja dopušta da u mjestima udaljenima 15-ak kilometara imamo potpuno identične programe (za ista zanimanja), prema mišljenju stručnjaka, među glavnim su problemima ove razine obrazovanja zbog kojih iz škola izlazi sve manje djece s vještinama potrebnima suvremenom tržištu rada (ondje gdje ga uopće ima), odnosno zbog čega ih se mora poslati na burzu rada, ako se već ne odluče za nastavak školovanja i upis studija.

A to je već drugi paradoks.

Samo malo brojki:

• Hrvatska ima nepovoljan omjer broja učenika u strukovnom obrazovanju i gimnazijalaca.
• Od ukupno oko 180 tisuća današnjih srednjoškolaca, čak njih 70,7 posto nalazi se u četverogodišnjim i trogodišnjim strukovnim školama, dok je prosjek EU 27 otprilike pola-pola.
• Od ukupno 279 programa (strukovnih kurikuluma) u tim školama, njih 95 su četverogodišnji, uključujući i petogodišnji u sektoru zdravstva.
• Samo 26 strukovnih kurikuluma je novo, doneseno prije dvije godine, dok većina programa datira iz 1996./1997. godine ili su tek djelomično modificirani u razdoblju od 2004. do 2008. godine.

DAKLE, DANAS OBRAZUJEMO PROFILNA ZANIMANJA PREMA PROGRAMIMA PRETEŽITO STARIMA GOTOVO 20 GODINA!

 A što je dodatni kuriozitet, i dalje „držimo“ na listi programe u koje se godinama ne upisuje nijedno dijete – poput kovača, ljevača, mljekara, klobučara ili kotlara.

• PUŽEVI KORACI

Sada dolazimo do paradoksa – gotovo 85 posto maturanata četverogodišnjih strukovnih škola za zanimanja poput, primjerice, ekonomista, komercijalista ili tehničara svih profila, za koje matura nije obvezna, osim ako ne žele upisati studij, prijavi se za polaganje državne mature.

Podaci pokazuju da njih oko 61 posto na koncu studij upiše, što nije teško, s obzirom na to da na našim visokim učilištima uglavnom ima dovoljno mjesta. Ipak, šokantno zvuči podatak prema kojem je dropout programima koje, dakle odustajanje od studija, čak 40 posto, a na tehničkim i prirodnim studijima već na prvoj godini “otpadne” 42 posto upisanih studenata.

Stručnjaci se uglavnom slažu – u reformi strukovnog obrazovanja, koja je ipak krenula, iako puževim koracima, Hrvatska pod hitno mora definirati što želi od strukovnih škola: osposobiti djecu za zapošljavanje nakon završene srednje škole ili ih pripremiti za studij. Ističe to i Mislav BALKOVIĆ, predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca u obrazovanju i dekan Visokog učilišta Algebra:

– Hrvatska treba odlučiti što je zapravo prioritetni cilj pojedinih strukovnih programa i tome ih prilagoditi. Osim ažuriranja svih programa u skladu s Hrvatskim kvalifikacijskim okvirom, edukacije nastavnika za nove programe i tehnologije sljedeći su problem upisne kvote. Nijedan ministar obrazovanja dosad se time nije uspio ozbiljnije pozabaviti. – kaže Balković.

Zakon, naime, dopušta lokalnoj zajednici da, na prijedlog iz strukovnih škola, središnjoj vlasti predloži upisne kvote, koje na koncu odabrava ministar. Iako Hrvatski zavod za zapošljavanje svake godine na temelju stanja na tržištu izdaje preporuke za svako područje ili županiju o upisnoj politici i stipendiranju, odnosno o tome za koja zanimanja smanjiti, a za koja povećati kvote, u brojnim sredinama na te se pozive oglušuju:

• NEMA PLANIRANJA

– Umjesto planiranja i ozbiljnog promišljanja o tome što će tržište doista trebati, s lokalne razine iz godine u godinu obično dolazi ‘copy paste’ prošlogodišnjih kvota. Godinama se održava status quo, najvećim dijelom kako bi se zadržala postojeća struktura zaposlenih u srednjim školama. Iz iskustva znam da se, kada ministarstvo pokuša promijeniti, usiju telefoni, zovu saborski zastupnici, a sve s ciljem da se na lokalnoj razini zadrže svi postojeći programi i razredna odjeljenja – kaže Balković.

Danas se, dodaje, umjesto manjeg broja, recimo dvadesetak specijaliziranih i vrhunski opremeljenih strukovnih škola u svakom obrazovnom području, isti program provodi u stotinu ili više prosječnih ili ispodprosječnih škola sa širokom ponudom programa.

Iz prosvjetne vlasti koja je pripremila reformu obrazovanja navode kako strukovne škole u prosjeku imaju po 400 učenika u desetak različitih programa, što je iznimno zahtjevno u kadrovskom, financijskom i organizacijskom smislu.

Balković stoga predlaže da se u budućnosti lokalnoj vlasti ostavi autonomija u formiranju kvota – ali na način da sami pokrivaju sve troškove, uključujući i plaće nastavnicima, u programima koje zadrže unatoč tome što posve sigurno djecu vode na burzu rada i koje Ministarstvo ne želi više financirati.

• JEDINSTVENI MODEL

Nedostatan broj mjesta za praksu u gospodarstvu, odnosno u velikim tvrtkama, kao i nedostatak poticaja za poslodavce, uz prethodno pobrojane, vidi Mirela LEKIĆ, šefica Odjela za obrazovanje, razvoj ljudskih potencijala i informacijski sustav Hrvatske obrtničke komore, također kao jednu od prepreka učinkovitijem strukovnom obrazovanju.

HOK je jedina poslovna institucija koja se, zajedno s obrtnicima, kaže Mirela Lekić, profilirala na području promišljanja strukovnog obrazovanja i aktivno sudjeluje u koncipiranju programa za trogodišnja obrtnička zanimanja, prije svega prema jedinstvenom modelu obrazovanja (JMO).

Upravo je to sustav u kojem je najpovoljniji omjer teorijske nastave i stručne prakse, oko 50:50 posto.

Dakle, ti su učenici polovicu obvezne satnice u školama, a polovicu u praksi u obrtničkim radionicama. Upravo je povećanje fonda stručne prakse ono što Mirela Lekić zagovara u strukovnim programima, iako to, priznaje, nije po volji prosvjetnim vlastima i školama.

– S druge strane, većina četverogodišnjih zanimanja imaju omjer nastave i stručne prakse 90:10 posto, a djeca su na praksi uglavnom u ljetnim mjesecima. Velike tvrtke većinom nisu otvorene za stručnu praksu srednjoškolaca, mentori ondje nemaju vremena baviti se djecom koja u školama dobivaju premalo znanja. Dakle, ne prozivam samo obrazovni sustav koji je dosad bio premalo fleksibilan za promjene, nego i gospodarstvo. I oni se moraju osvijestiti. Imamo informaciju da u jednoj našoj velikoj prehrambenoj tvrtki u laboratorij ne puštaju ni nastavnike, a kamoli učenike na praksu – kaže Mirela Lekić, ujedno članica radne skupine za izradu novog kurikuluma strukovnog obrazovanja, koji bi već od iduće godine trebao dovesti do bitnih poboljšanja ove razine obrazovanja. Lekić je ujedno jedina predstavnica poslovnog sektora u radnoj skupini i ljuti je što se na natječaj za članove te radne skupine iz visokoga gospodarstva nije javio – nitko.

• NAKNADE ZA PRAKSU

Zemlje na koje se u strukovnom obrazovanju volimo ugledati, poput Njemačke, Austrije i Švicarske, u strukovnom obrazovanju imaju jak dvojni sustav, koji predstavlja kombinaciju učenja na radnome mjestu i u školi (jedan tjedan u školi, dva tjedna naukovanja).

Djeca su istodobno i učenici i zaposlenici poduzeća, a dobivaju naknade koje se povećavaju svakom godinom izobrazbe i prosječno iznose oko jednu trećinu početne plaće koje dobiva obučeno stručno osoblje.

Znači, ako radnik dobiva, primjerice, tisuću i pol eura mjesečno, učenici će dobiti barem 500 eura.

U Hrvatskoj su te prilike puno skromnije: u licenciranim obrtničkim radionicama učenici na praksi dobivaju po satu od 3 u prvoj do 8 kuna u trećoj godini naukovanja (prakse), odnosno od 1786,40 kuna godišnje u prvom do 5113,60 kuna godišnje u trećem razredu obrtničke škole.

No, nerijetko se događa da učenici upravo u tim radionicama gdje su odrađivali praksu dobiju posao.
Da će u ovom smjeru ići kurikularna reforma koja je u tijeku potvrđuje Boris JOKIĆ, voditelj Ekspertne radne skupine za provođenje cjelovite kurikularne reforme.

– Dva elementa su posebno naglašena u reformi strukovnog obrazovanja: učenje na radnome mjestu, što znači da će radna skupina predložiti povećanje učenja na radnome mjestu u svim strukovnim programima, te fleksibilizaciju strukovnog obrazovanja – najavljuje Jokić.

Pojašnjava da to znači kako će se, umjesto usitnjenih programa, predložiti da se učenici u četverogodišnjim zanimanjima upisuju u sektor, a ne u pojedino zanimanje.

– Na primjer, učenici će upisivati strukovni sektor elektrotehnike ili računalstva, a nakon dvije godine biraju specifično zanimanje.

• FLEKSIBILNIJA SNAGA

U prvim godinama uče u školi i na radu kompetencije zajedničke cijelom sektoru, a u posljednje dvije one koje su uže vezane uz pojedino zanimanje. To će društvu omogućiti fleksibilniju radnu snagu, a njima bolje snalaženje na promjenjivom tržištu rada – uvjeren je Jokić, koji najavljuje i racionalizaciju postojećih programa.

No, svi se slažu u jednom: da bismo u ove promjene odlučno krenuli, za isti stol napokon mora sjesti gospodarski i obrazovni sektor, sva nadležna ministarstva i predstavnici škola, a svi ozbiljni politički akteri dogovoriti konsenzus i kontinuitet reformi. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Jutarnji list | piše: Marijana Cvrtila]