Treba li PROGRAMIRANJE uvesti u hrvatske osnovne škole?

[ Piše: Jasmina KOLIĆ | Netokracija ] No, u današnje doba, ne bismo li tome trebali pridodati i programske jezike, a kao što se engleski ili njemački uče od malih nogu, istu stvar napraviti i s programiranjem i oboružati djecu vještinama da mogu svladati bilo koji jezik, ali onaj za računala?

Većina djece ionako je od malih nogu okružena tehnologijom pa zašto ne iskoristiti taj interes i podignuti ga na razinu ili dvije iznad korištenja Facebooka i igranja videoigara?

Australija je nedavno donijela odluku o uvođenju programiranja u osnovne škole, ali ne umjesto povijesti i zemljopisa, kako su prenijeli mnogi mediji, izražavajući pri tome zabrinutost. 

Uz druge promjene, odlučili su da ta dva predmeta više neće predavati odvojeno, a fokus obrazovnog sustava je na STEM EDUKACIJI.

Na drugoj strani svijeta, u Velikoj Britaniji, sljedeće će godine milijun djece dobiti micro:bit, računalo veličine kreditne kartice koje bi na kreativan način trebalo potaknuti interes za tehnologiju. No, ono bez barem malo znanja o programiranju ostaje samo tanki komad plastike.

I dok jedan dio ljudi strastveno zagovara učenje programiranja u osnovnim školama i ide toliko daleko do pokretanja peticije da se KODIRANJE PRIHVATI KAO SLUŽBENI JEZIK, onaj drugi se pita je li to nužno i zašto djecu tjerati da se bave nečim tako dosadnim, jer ona nekolicina talentiranih će to ionako svladati sama, kod kuće. Ili možda ipak ne bi trebalo biti tako?

• SOFTVER JEDE TRŽIŠTE RADA

Često se može naići na podatak od 900.000 ict stručnjaka koliko će nedostajati Europi do 2020., a koji se prenosi uz jadikovke i opetovana pitanja kako nove generacije zainteresirati i obrazovati za tehnička zanimanja.

Ne bi pretjerano trebao iznenaditi ni podatak kako 90 posto svih poslova u EU zahtijeva računalne vještine te da dvije trećine ICT poslova uopće nije vezano za ICT industriju. Softver ne samo da jede svijet, nego i tržište rada.

Nije li lakše djelovati ‘preventivno’ i od malih nogu početi učiti programiranje i računalne vještine nego kasnije kukati nad brojem diplomiranih ekonomista ili pravnika? 

Riskiramo li previše ako prepustimo slučaju tko će se ‘zaraziti’ virusom tehnologije?

• NEĆEMO SVI BITI PROGRAMERI, ALI…

Dušebrižnici i skeptici sada će odmahnuti glavama i navaliti s argumentima koji se većinom svode na to kako neće sva djeca kasnije biti developeri pa čemu onda učiti programiranje u osnovnim školama.

No, neće svi biti ni profesori povijesti, biologije ili novi rembrandti. Pa ako je važno da djeca uče o društvu i svijetu kojem žive, prirodi, sunčevom sustavu, razvijaju kreativnost na satima likovne ili glazbene kulture, nije li logično da isto tako uče o tehnologiji i kako ona funkcionira. I još važnije, da su oni ti, koji uz malo znanja i vještine mogu biti čarobnjaci iza računala.

Ili kako je to rekla Neelie KROES, bivša povjerenica Europske komisije za digitalnu agendu:

DOSADILO VAM JE IGRATI TUĐE IGRE? STVORITE VLASTITE!

Također, koliko se nas rodilo obožavajući književnost ili matematiku? Netko nas je trebao upoznati s knjigama ili brojevima i jednadžbama, da bismo polako počeli razvijati svoj interes i otkrivati sasvim nove svjetove.

U idealnom slučaju, tim se područjima bavimo kao odrasli.  Pri tome je uvjet da oni koji će nas upoznati i s knjigama i s programiranjem, znaju što rade i budu strastveni oko svog posla, no to je već neka druga tema.

A komentar kako je programiranje dosadno – pa čemu djecu tjerati da sate i sate provode ispisujući linije koda?  To kaže da djeca vole povijest ili tjelesni? 

Učenje može biti zabavno korištenjem vizualnih programskih jezika kao što je scratch, a da ne zaboravimo mogućnosti koje pružaju lego mindstorms, raspberry pi ili arduino.

• NEKA ZNANJA OSTAJU ZA CIJELI ŽIVOT

Ako se podrazumijeva da djeca u školi uče široko primjenjive predmete poput matematike, ne bi li istu logiku trebali primijeniti i na programiranje?

Ne zagovaram stvaranje vojske programera (i koja bi uopće bila poanta toga?), međutim, analitički pristup rješavanju problema, apstraktno mišljenje, strpljivost i upornost su vještine koje ostaju cijeli život, neovisno o tome čime ćemo se baviti kasnije. Pa čak i kada programski jezici zastare ili se promjeni tehnologija.

Pitanje nije učiti programirati umjesto nekog drugog predmeta ili igranja na svježem zraku, to je lažni izbor kakav koči bilo kakvu promjenu.

Programiranje u školama trebalo bi biti zabavno i kreativno, s naglaskom na učenje koncepata, a ne na sintaksu, ključne riječi nekog programskog jezika ili krajnje  rezultate programiranja. Da ne spominjemo kako bi time zasigurno povećao i udio žena u tehničkim zanimanjima.

•  ŠTO RADE DRUGE ZEMLJE, A ŠTO HRVATSKA?

Zemlje koje razmišljaju dugoročno već su počele uvoditi programiranje u osnovne škole. Prva je bila ESTONIJA sad već gotovo davne 2012. godine, a posljednji podaci 20 EU zemalja (plus Izrael) pokazuju kako je programiranje (barem formalno) dio nastavnog plana u njih 16. 

U njih sedam (Bugarskoj, Češkoj, Danskoj, Portugalu, Slovačkoj, Španjolskoj i Velikoj Rritaniji) je i obavezno za određene razine obrazovanja i većinom sastavni dio informatike. 

Slovačka prednjači jer je programiranje ne samo obavezno, nego se i uči tijekom cijelog školovanja.

Budućnost je nekima već pokucala na vrata i odlučili su ih širom otvoriti.  A u zemlji sunca i mora, gdje ni informatika u osnovnim školama još uvijek nije obavezni predmet, klinci svladavaju word i paint, a o opremi da ne govorimo, učenje programiranja i razvoj računalnih vještina čini se kao znanstvena fantastika. Stoga se nemojmo za nekoliko godina zgražati nad obrazovnim sustavom i pitati gdje su nam stručnjaci. Eno ih, sjede sada u školskim klupama, ali vjerojatno uče krive stvari! [ IZ DRUGIH MEDIJA | netokracija.hr]

.................

Napomena:

• NETOKRACIJA  je vodeći hrvatski nezavisni, regionalni magazin za sve koji žive za, na i od interneta – posvećen digitalnom poslovanju (i startupima), marketingu i kulturi.
• Autorica: Jasmina KOLIĆ, novinarka nekoć popularnog IT i business portala rep.hr, danas se bavi komunikacijama i PR-om te pokazuje znakove obožavanja prema crowdfundingu, startupima, vožnji biciklom i trčanju.