Ne može svatko biti programer, ne mučite djecu s informatikom u školi!

... 'kako bismo mladima barem dali priliku da se bolje snađu i razumiju svijet, kad im već nismo dovoljno hrabri dati vizije da ga mijenjaju'

Jeste li se ikada našli u prilici u kojoj vas je neka turistkinja pitala kako najbrže doći do znamenitosti ili lokacije u vašem gradu? Pretpostavljam da jeste.

Vaš odgovor je vjerojatno bio u ovakvoj nekakvoj formi: „Skrenite desno, zatim hodajte stopedeset metara ravno, na drugom semaforu skrenite lijevo i zatim skrenite u prvu sljedeću ulicu po kojoj vozi tramvaj i to je to!“

Pretpostavljam da ste bili i u situaciji objašnjavati nekome kako se vozi automobil: „Pritisni lijevom nogom kvačilo, ubaci u prvu brzinu, otpuštaj lagano kvačilo, istovremeno polako pritiskajući gas desnom nogom. Kad si u potpunosti otpustio kvačilo, dodaj gas, zatim istovremeno ponovno pritisni kvačilo i otpusti gas pa promijeni u drugu brzinu. Na otvorenoj cesti, ponavljaj ove iste radnje od prve do pete brzine, pazeći na ograničenje brzine. U ternutku kad poželiš stati, otpusti desnu nogu s papučice gasa i istom nogom lagano počni pritiskati kočnicu, a kad je broj okretaja motora nisko, lijevom nogom pritisni kuplung.“

■ ŽIVOT U SVIJETU PREDRASUDA ■

Ne znam koliko vas je svjesno, ali ovime ste zapravo dokazali da je gotovo svatko od nas sposoban opisati određeni algoritam, a uz vrlo malo učenja može ovaj algoritam napisati i u kôdu tj. nekom programskom jeziku.

Štoviše, ovo što ste možebitno pričali nekoj simpatičnoj djevojci s ruksakom ili način na koji ste objašnjavali dosadnom nećaku/bratiću/sinu, već je vrlo dobro optimizirano, koriste se uvjetna grananja, petlje, ulazni parametri, varijable...

Uglavnom, htio sam reći da je gornji naslov zapravo totalno bezveze i da sam ga namjerno stavio takvim da provociram čitatelje, ukazujući da zapravo živimo u svijetu predrasuda, ne želimo se mijenjati i imamo tendenciju okrivljavati druge za većinu problema koje si sami stvaramo.

Uz dužno poštovanje prema zaista vrijednoj ekipi koja radi na hrvatskoj kurikularnoj reformi, evo kako su Britanci opisali zašto su u svom aktualnom kurikulumu, objavljenom još u rujnu 2013. godine, uveli obavezno programiranje u osnovne škole, i to već od najnižih razreda:

„A high-quality computing education equips pupils to use computational thinking and creativity to understand and change the world.“

Već iz ovoga se može iščitati zašto su Britanci i dan-danas jedna od najvećih nacija na svijetu i zašto se ne moraju brinuti za budućnost svojih budućih generacija.

Ne moram spominjati podatak da se krajem prošle godine čak 16 zemalja EU obvezalo se uvrstiti programiranje kao obavezni dio svog nacionalnog kurikuluma, a njih čak 12 je uvelo i posebne predmete kodiranja, od čega njih devet počevši u osnovnoj školi...

Dok će sljedeće generacije Britanaca, Finaca, Francuza, Poljaka, Slovaka ili Estonaca nastojati mijenjati svijet korištenjem računarske logike i kreativnosti, što ćemo strukturno raditi mi da uhvatimo svoje mjesto na već dobrano izmijenjenom svijetu digitalne ekonomije?

■ DIGITALNA EKONOMIJA I MI ■

Dokument pod nazivom „Industrijska strategija Republike Hrvatske“ (čiji analitički dio vjerujem da možemo uzeti kao vrlo relevantan, op.a.), identificirao je osam ključnih

djelatnosti koje imaju najveću sposobnost rasta, razvoja i zapošljavanja:

• računalno programiranje,
• proizvodnja računala
• proizvodnja elektroničkih proizvoda,
• farmaceutika,
• proizvodnja namještaja,
• proizvodnja strojeva i uređaja,
• proizvodnja gotovih metalnih proizvoda,
• proizvodnja prehrambenih proizvoda.

Nadam se da u svjetlu digitalne ekonomije ne vizualizirate proizvodnju metalnih proizvoda bez utjecaja inovativnih rješenja kao što su programabilne CNC tehnologije, proizvodnje namještaja bez 3D printera i računalnog modeliranja, proizvodnje strojeva i uređaja bez ugrađenih mikroprocesora i Interneta stvari tj. IoT – Internet of Things.

O računalnom programiranju bez algoritama i kodiranja, mislim da ne moram pisati.

Minimalno šest od osam naših strateških industrijskih djelatnosti neće zapošljavati radnike kojih se možda sjećate sa starih YU novčanica. Takvih će trebati sve manje, a ukoliko želimo stvoriti neku bolju i uspješniju Hrvatsku, koja se neće morati globalno nadmetati s ponudom jeftine radne snage, morat ćemo se potruditi stvoriti potpuno drugačije profile i obrazovanje za budućnost, a koji bi svakako morali imati odličnu podlogu u algoritmima i računalnom programiranju.

Informatika i računalno programiranje su prijeko potrebni već u osnovnoj školi, podjednako kao i pojačana matematika i prirodoslovni predmeti.

Što radi boljih prilika za mlade na globaliziranom konkurentskom tržištu, kompetentnijeg ljudskog kapitala koji će privući i neke bolje investitore, kao i uspješnijeg završetka tehničkih i prirodoslovnih studija koje ne dovršava više od polovice upisanih studenata.

Mislim da je to prilično sigurno ulaganje, prvenstveno u kompetentne profesore i ponešto ne preskupe opreme, a pogotovo ako znamo da hrvatski IT sektor raste neovisno o krizi zadnjih deset godina i vapi za novim ljudima kojih nema dovoljno na tržištu rada.

Izađimo iz prosječnosti koju sami sebi postavljamo kao željeni cilj i pokušajmo barem jednom biti odvažni u obrazovnim ciljevima.

Budimo deseta EU zemlja koja je uvela obavezno računalno programiranje u osnovnu školu kako bismo mladima barem dali priliku da se bolje snađu i razumiju svijet, već kad im nismo dovoljno hrabri dati vizije da ga mijenjaju.

....................

[ IZ DRUGIH MEDIJA | Forbes.hr ]

Piše: Hrvoje BALEN  | Hrvoje Balen je jedan od osnivača Algebre, otvorenog učilišta i visoke škole iz Zagreba, te član uprave. Informatičkom edukacijom se bavi još od 1998. godine. Studirao je na Elektrotehničkom fakultetu, danas FER-u.