Mogao je propasti povijesni dogovor o klimi u Parizu

Konferencija COP21 u Parizu, koja je okupila 195 zemalja te postavila širokoobuhvatan cilj eliminiranja neto povećanja emisije stakleničkih plinova u ovom stoljeću, odjeknula je svijetom. Postavljene su smjernice, neke od njih i zakonski obvezujuće, no uglavnom dobrovoljne i bez specifičnih mjera i ciljeva.

Umjesto toga, stvoren je sustav koji treba osigurati poticaj zemljama da dobrovoljnim domaćim mjerama smanje emisije, kao i pružiti podršku zemljama u razvoju ulaganjem milijardi dolara kako bi se lakše nosile s njima posebno teškom i zahtjevnom tranzicijom na zelenije gospodarstvo.

DRAMA IZA KULISA

Iako smo mogli prisustvovati emocionalnim scenama klicanja sudionika konferencije donesenim mjerama, pa i pucanju glasa engleske prevoditeljice pri prenošenju potvrde o sklopljenom dogovoru te, konačno, svečanim govorima vođa prisutnih država, nije sve bilo tako ružičasto.

Samo nekoliko sati prije velikog slavlja izbila je silna kriza koja je gotovo potopila sve nade u dogovor o klimatskim promjenama – i to na samom zaključivanju sporazuma, o kojem su vijećali dva tjedna i koji je u stalnoj pripremi već više od četiri godine.

ZAŠTO?

Naime, pravni su savjetnici iz delegacije SAD-a primijetili promjenu između pretposljednje i završne verzije koja je bila predstavljena. Na mjestu gdje je u svim prethodnim verzijama stajala riječ „should“ u konačnoj je verziji, iz nekog nepoznatog razloga, postavljena riječ „shall“.

Za sve čitatelje/ice koji ne vladaju engleskim jezikom, „should“ je engleska inačica hrvatskog izričaja „trebalo bi“, dok je „shall“ puno bliža našem „bit će“. Bila je to naizgled mala pogreška – ali s golemim implikacijama.

Jednostavno, „should” nalaže moralnu obvezu državama, ali ne tjera ih da zaista učine nešto. S druge strane, „shall“ znači kako postoji zakonska obveza da se poduzme akcija. Primjerice, da je u konačnom tekstu korištena riječ „shall“, značilo bi to da Amerikanci moraju dobiti odobrenje Kongresa kako bi pristali na sporazum, a to je nešto što se, u pravilu, smatra apsolutno nemogućim.

Nije tajna kako brojnim odlukama u SAD-u, pa tako i kongresnim, uvelike neizravno upravljaju razni lobiji – utjecajne grupacije koje štite svoje interese, između ostalog, i zakonskim aktima. Još je manja tajna koliko naftne i plinske korporacije utječu na takve odluke, štiteći svoju teško stečenu poziciju u svijetu.

Štoviše, da sporna riječ nije promijenjena, ne samo da SAD nikad ne bi mogao potpisati, nego i Kina (kao najveći svjetski zagađivač) sigurno ne bi htjela potpisati nešto što Amerikanci ne žele.

Naravno, kao i svaka politička odluka, ovo se nije završilo na običnom ispravljanju teksta. Neke su države to vidjele kao ozbiljnu promjenu i tražile ponovno otvaranje pregovora.  Nikaragva, koja se protivila dogovoru, vidjela je to kao prigodu da uspije u inicijalnom naumu i prekine pregovore. Odjednom, dogovor je bio na rubu raspada.

SPAS U ZADNJI ČAS

Uslijedile su hitne intervencije na najvišoj razini – predsjednik SAD-a Barack Obama i kubanski lider Raul Castro apelirali su na postizanje dogovora razgovarajući telefonski s predstavnicima Nikaragve kako bi ih nagovorili da odustanu od svog nauma. Također, Kina je lobiranjem odigrala značajnu ulogu u uvjeravanju vodstva drugih država da dopuste promjenu u zadnjem trenutku.

Pritisak je uspio. Svi „shallovi“ promijenjeni su u „shouldove“, tekst je vraćen na glasovanje i prošao je. Sporazum je naposljetku uspješno prihvaćen.

Tako je izbjegnuta priča o povijesnom dogovoru uništenom i odbačenom zbog jedne jedine riječi. [IZ DRUGIH MEDIJA | znanost.geek.hr ]