Profesori koji rado priznaju da su ih neki učenici nadrasli

Nisu navedena ni putovanja u daleke krajeve svijeta, kad im se možda i ne putuje, uz golemu odgovornost za djecu koju prate.

A upravo s tih i takvih putovanja oni se vraćaju s osvojenim prvim, drugim ili, u najgorem slučaju, trećim mjestima na svjetskim natjecanjima iz robotike. Ne piše u pravilima rada ni to da se sa svojim učenicima druže, planinare ili plivaju, da ih podržavaju i uporno guraju k uspjehu. Ali, oni sve to rade.

Oni su diplomirani inženjeri, koji su dodatnom edukacijom iz psihološko– pedagoške grupe predmeta stekli mogućnost rada s djecom.

• To su profesori Jelka HRNJIĆ i Ivica KOLARIĆ
  

Jelka Hrnjić prošle je godine u MZOS-u primila i zasluženo priznanje

.......................

Jelka Hrnjić u Osnovnoj školi Mate Lovraka u Zagrebu predaje učenicima tehničku kulturu i informatiku, a Ivica Kolarić istim tim predmetima podučava učenike u varaždinskoj Prvoj osnovnoj školi – široj javnosti postao je poznat po robotima alkarima koje je izradio sa svojim robotičarima. To su roboti koji jašu na konjima, precizno gađaju kopljima, a u pratnji imaju i svoje robotske momke... Baš kao i oni pravi alkari koji iziđu na sinjsko trkalište...

NEMA OPASNOSTI OD OZLJEDA

I jedan i drugi vodili su svoje učenike na natjecanja iz tehničke kulture, s tim što je, priznaje Jelka Hrnjić, Ivica bio uspješniji.

– On je tada već imao državne prvake u svim kategorijama iz tehničke kulture. Upoznali smo se, počeli surađivati, a onda smo počeli s djecom raditi robotiku – prisjeća se Jelka te dodaje da joj je robotika draga i zato što nema opasnosti od ozljede djece.

– U robotici se više radi s fisher tehničkim elementima, odnosno elementima koji se mogu sastavljati, rastavljati, od njih se mogu raditi različite konstrukcije, mogu im se dodavati motori, vodičima može se spajati sa sučeljima, odnosno elementom koji je poveznica računala i sklopa, što omogućava programiranje izrađenog stroja, odnosno konstrukcije – nastoji nam Jelka jednostavnije objasniti kompliciranu proceduru.

Ističe da bavljenje robotikom potiče kreativnost djece jer se od elemenata koje imaju svaki put može napraviti neka druga konstrukcija.

– Razvija im se koncentracija, sposobnost za timski rad, urednost, pedantnost, preciznost. Moraju znati pročitati i riješiti zadatak, a da su razumjeli, dokazuju slaganjem i programiranjem konstrukcije. Robotika je poveznica među različitim, posebno prirodoslovno-tehničkim predmetima. Od velike je koristi dobrim matematičarima i fizičarima, usmjerava ih prema tehničkim zanimanjima koja su u svijetu i kod nas jako tražena. Programiranje i automatizacija sve su prisutniji u životu te robotika učenike dobro priprema za budućnost – objašnjava Jelka Hrnjić sve prednosti robotike.

Ivici Kolariću, uvijek je najljepše među mladim robotičarima

.......................

Profesor Ivica Kolarić prije pet-šest godina na internetu je vidio da postoje svjetska natjecanja iz robotike. Uspostavio je kontakt s profesoricom Suzanom Uran s Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Mariboru, na kojem je diplomirao prije dvadesetak godina. Ona im je pomogla da odu na svoje prvo međunarodno natjecanje u Austriju.

– Došli smo u Austriju, a ni propozicije nismo znali. Ništa. Došli smo na blef, došli smo učiti, ali prvi dan bili smo prvi.... Gotovo nas je šlagiralo. Napravili smo robota, pustili ga i on je sve savršeno odradio, bez ijedne greške. Pitao sam roditelje učenika što ćemo dalje, kalkulirati i zadržati prvo mjesto ili pokušati razvaliti... Odgovorili su mi, nema kalkulacija, idemo dalje... I završili smo na petom mjestu – prisjeća se Kolarić.

Učenike na natjecanjima prate roditelji, ako za to imaju financijske mogućnosti, a prvo svjetsko natjecanje dogodilo im se sasvim slučajno 2011. godine.

– Te je godine od natjecanja odustao Izrael i onda su mene zvali jesmo li zainteresirani. Roditelji učenika rekli su – idemo. Mjesec dana radili smo s učenicima dan i noć, to se ne može opisati niti platiti. To ili imaš u sebi ili nemaš. To je fanatizam, ponese te želja za uspjehom. Bili smo drugi na svijetu, to su bila samo varaždinska djeca. Zvali smo i zagrebačku, ali se nisu usudili. U to vrijeme nije bilo nijedne ekipe koja se bavila takvim načinom programiranja robotike – naglašava Ivica.

Najbolji rezultat hrvatska reprezentacija robotičara imala je na svjetskom natjecanju u Nizozemskoj.

– Osvojili smo prvo i drugo mjesto s dvije različite osnovnoškolske ekipe – kaže Jelka, a Ivica s ponosom ističe:

– Tada je moj učenik, sedmaš Filip Kuzminski, postao prvak svijeta. To je bilo neopisivo, nismo to mogli ni sanjati. Nešto posebno. Do tada sam za natjecanja pripremao samo osnovce, nakon toga pripremam i srednjoškolce. Sa srednjoškolcima smo ove godine u Kini osvojili dva druga mjesta na svijetu – ponosno kaže Ivica, a Jelka dodaje da su osvojili i dva treća mjesta na svijetu 2012. godine na natjecanju koje je održano u Meksiku, te jedno drugo mjesto u Brazilu 2014. godine.

– Sad na natjecanja vodimo osnovce i srednjoškolce je su naša djeca odrasla i otišla u srednje škole, ali su nastavila raditi s nama – ističe Jelka. Prije natjecanja s učenicima rade satima i danima, a taj im posao ne ulazi ni u plaću ni u prekovremene sate. To se naprosto ne plaća.

– To se i ne može platiti. Kad razmišljam koliko to vani košta, ja bih onda bio bogataš. Moj kolega iz Australije to i jest, ali mi živimo u Hrvatskoj – komentira Ivica.

Priznaje da su ga neki učenici već nadrasli, ali on se, kaže, i dalje trudi.

TREBA SNAGE ZA CIJELI DAN

– Ne mogu se ja natjecati s učenikom Matejem Novosadom, drugim na svijetu iz Kine. Njegovo znanje je golemo, ali ja i dalje radim i podupirem djecu. Treniram ih, planinarimo, družimo se, idemo na plivanje i trčanje, jer i fizički moraju biti spremni i fit da bi na natjecanju bez problema izdržali cijeli dan – kaže Ivica Kolarić, a kako se osjeća kad njegov učenik ostvari dobar rezultat, sažima u jednu rečenicu:

– Sretan sam kao da je to moj vlastiti uspjeh.

Izvanredne rezultate na svjetskim natjecanjima postižu bez financijske pomoći obrazovnog sustava. Prostor, a i sve što uz to ide, ustupaju im škole, a najveći dio troškova za svjetska natjecanja pokrije im Hrvatski robotički savez. Traže i donacije drugih, a pomognu i roditelji učenika. Zbog manjka novca natječu se samo u tri kategorije od pet. A današnji roboti prate ravne crte, zaobilaze prepreke, spašavaju žrtve, igraju nogomet i plešu. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Večernji list ]

Školska knjiga je uvijek bila uz talentirane hrvatske mlade robotičare

...................................