'Satnica za tjelesni nije se mijenjala još od doba bana Mažuranića'

To je reforma samo na papiru, a takve su najopasnije jer samo stvaraju privid da se nešto napravilo – komentira dekan zagrebačkog Učiteljskog fakulteta prof. dr. Ivan PRSKALO, kineziolog, kurikularnu reformu u kojoj je i sam sudjelovao.

Do pred kraj. A onda kad je vidio u kojem smjeru promjene idu, a nisu mu se, kaže, svidjele, to je pokazao u izdvojenom mišljenju koje je dao na predložena rješenja.

– Nakon toga moje je ime izbrisano iz radne skupine za tjelesnu i zdravstvenu kulturu, kao da u cijelom tom poslu uopće nisam sudjelovao. Odbio sam potpisati predloženi kurikulum, ali iz radne skupine nisam istupio, no očito me netko iz nje izbrisao – komentira prof. Prskalo naglašavajući da je svoj potpis ispod novog kurikuluma tjelesnog uskratio jer je loše napravljen, neusklađen s preporukama struke, bez jasnih ciljeva koji se žele postići, pun neodgovarajućih naziva i podataka, terminološki nerazumljiv.

– Ako u prvom planu nisu poboljšanja mogućnosti i promjene ljudskih osobnosti i fizičkih sposobnosti, nego kognitivne značajke i teorija, onda to nema smisla. Sa stajališta predmeta iz područja tjelesne i zdravstvene kulture mislim da ovaj predloženi kurikulum ne može ići dalje u škole jer je neprihvatljiv. Ne poštuje osnovna pravila znanosti i struke. Nije dobar jer neće omogućiti da učenici postignu rezultate koje bi trebali i ostvare ciljeve predmeta, zbog kojih tjelesna i zdravstvena kultura i postoji. Poseban je problem satnica koja nije mijenjana i ista je kao u doba bana Mažuranića – upozorava prof. Prskalo smatrajući da bi djeca trebala imati barem jedan sat tjelesnih aktivnosti dnevno u školi. Sjedilački način života odražava se na zdravlje djece i odraslih. I njegov kolega iz radne skupine docent dr. Marko BADRIĆ također se nije složio s predloženim kurikulumom tjelesnog.

– Moralo se povećati satnicu i dati na važnosti tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi jer dva sata tjedno nisu dovoljna u sjedilačkom načinu života da bi se promijenile motoričke sposobnosti djeteta i omogućilo mu da usvoji kineziološka znanja, odnosno važnost vježbanja za zdrav život. Umjesto tome previše se važnosti davalo kognitivnim sposobnostima djece. U tjelesnom, čija je bit vježba i pokret, išlo se previše na teoriju – komentira Badrić.

Dodaje također da se u cijelom kurikulumu stalno ponavlja “da bi djeca shvatila, roditelji trebaju shvatiti...”, a da kurikulum nije namijenjen ni djeci ni roditeljima, nego nastavnicima koji su stručni za to područje i imaju kompetencije da izvode nastavu.

– Cijeli je dokument preopširan, nejasan, nema preciznih detalja, a kineziologija se nigdje ne spominje iako kao znanost u Hrvatskoj postoji već dulje od pedeset godina – zaključuje Badrić. Kaže da su se neke odluke u radnoj skupini donosile preglasavanjem, a da toga u znanosti ne može biti. Tamo su bitne činjenice, ističe Badrić očekujući da će dokument biti poboljšan u stručnoj raspravi. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Večernji list ]