Tvorci kurikuluma poigravaju se sa sudbinom naroda

Ukupno 38 Shakespereovih drama, soneti i druge pjesme našli su se u hrvatskom prijevodu zahvaljujući njemu. Po struci je, zapravo, diplomirani matematičar i fizičar, nekoliko je godina radio u struci kao srednjoškolski profesor, iako je najpoznatiji kao prevoditelj i pjesnik.

Cijeli razgovor možete pročitati OVDJE, a za Školski portal smo izdvojili samo dijelove koji se dotiču školske lektire i kurikularne reforme.

• Skupina koja je radila nove školske kurikulume objavila je prijedloge reformskih dokumenata, među kojima je najviše pozornosti, čini se, izazvao novi popis lektirnih naslova za osnovne i srednje škole. Među 400-tinjak djela mjesta u lektiri više neće biti za Marka Marulića, Petra Zoranića, Homera...

– Ne sjećam se više kad sam prvi put čuo izreku da nacionalnu povijest i junake stvaraju učiteljice. Doista, ako dijete u nježnoj dobi nauči pjevati "Lijepu našu" i postupno zapamti "Bože mili, kud sam zašo", pa onda "Or'o gnijezdo vrh timora vije" i "Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda", sve do drevnoga zaziva "Dike ter hvaljenja", da spomenem samo neke bisere hrvatskoga književnog nasljeđa, dobit će temelje za shvaćanje lijepe riječi za čitav život. I ne samo to, nego će postati članom zajednice koju takva umjetnička iskustva objedinjuju, u kojoj se članovi prirodno razumiju.

• Čitala sam kako ste u vrijeme dok ste radili u diplomaciji u SAD-u organizirali simpozij o Maruliću u povodu 500. obljetnice nastanka "Judite" u glasovitoj Kongresnoj knjižnici. Jesu li Marulić i "Judita" zaslužili da ih naši učenici "cjelovito ne čitaju"?

– Načeli ste temu koja odavno muči hrvatsku javnost, i to na više načina. Odgovor bi zahtijevao čitavu raspravu, bilo na popularan ili znanstven način. Ovdje ću se letimice dodirnuti tek jednog aspekta, nastojeći naglasiti važnost i težinu čitanja u odgoju novih naraštaja. Svatko će reći da se čitanjem stječe znanje o svemu i svačemu, dakle, prikupljaju se korisne informacije koje poslije služe za lakše snalaženje u ovom složenom svijetu.
I to je istina. Ali meni je važnija činjenica da se usput u nama gomila jezično blago koje unosi višestruki red u našem duhu, u mislima, u govoru, naposljetku i u djelovanju. A blago se ne stječe tako lako, nije dovoljno čitati, valja učiti, i to učiti napamet. Rekao bih slikovito da bi se čovječanstvo trebalo sa sjetom spominjati vremena usmene predaje.

• Izjavili ste kako treba listati stare rječnike, čitati i stariju i noviju književnost kako bismo što bolje uočili bogatstvo vlastitog jezika. Možemo li pod izlikom da djeca na to loše reagiraju opravdati izbacivanje iz lektire Marulića, Zoranića, Kačića Miošića? Što za naše obrazovanje i kulturu znači ne poznavati njihov jezik?

– Nema ništa pogubnije za jedan narod nego nastojanje da se u školi ugađa djeci, a čini mi se da je takav trend već posvuda zavladao. Jer, tko ugađa seljaku na njivi, radniku za strojem, pilotu u zrakoplovu? Škola je čovjeku prvo „radno mjesto“ gdje treba preuzimati dužnosti, izvršavati zadaće, razvijati osjećaj odgovornosti. Osvrnimo se oko sebe, pogledajmo mlađe naraštaje, upitajmo se zbog čega je danas potrebno toliko godina da ljudsko biće sazrije, da se osamostali.
A to što kažete o poznavanju jezika naših predaka? Pa, ne zanosim se mišlju da će jedna petnaestogodišnjakinja s lakoćom čitati „Juditu“, jer ni sam nisam za to sposoban. Tu je važnije od svega stvaranje svijesti o pripadnosti svojoj povijesti, o tome da smo nešto naslijedili – rodnu grudu, i na njoj hrvatski jezik. A to se može postići već s desetak stihova ako ih naučimo naizust.

• Slobodan Prosperov Novak popis lektire i kurikularni dokument iz hrvatskog jezika nazvao je "tempiranom bombom iz Šuvarova vremena“. Slažete li se s njim?

– To je slikovita izjava, u njoj ima puno gorke istine. Govorimo o urušavanju odgojno-obrazovne zgrade koje je intenzivno počelo prije četrdesetak godina, ali to nije bio samo naš specijalitet. U to sam vrijeme radio u turizmu, preko ljeta, i slušao kako se gosti iz cijele Europe tuže na reforme školovanja u vlastitim sredinama, na potkopavanje nacionalnih temelja. Danas je ta pogubna rabota stigla na naplatu.

• Može li se dogoditi da djeca u engleskim školama ne uče Chaucera, koji se smatra ocem engleske književnosti?

– Ne znam dovoljno o školskim programima u Velikoj Britaniji, ali stavio bih ruku u vatru da se ondje ne poigravaju sudbinom, da pomno paze kako će odgojiti one kojima ostavljaju u baštinu svoj jezik i kulturu, nužne uvjete opstanka svake nacije.

• Kao čovjek koji je preveo cijelog Shakespearea na hrvatski jezik, što mislite može li se dogoditi da se, "zato što đaci na njega loše reagiraju", Shakespeare izbaci iz engleskih škola?

– Englezi i svi narodi kojima je engleski materinski jezik podsjećaju me na zlatno doba Stare Grčke. Tada su svi učili i poznavali Homerove tekstove, odgajali se na njegovim stihovima. Danas u književnoj produkciji na engleskom jeziku stalno nalazite aluzije na likove i događaje iz Shakespeareovih drama, i pisci ih ne trebaju objašnjavati jer njihovi čitatelji unaprijed znaju što im žele reći. I još nešto. Dok se u nas Gundulić spominje, ili ne obrađuje, tek jedanput, drugdje se u školama Shakespeare ili Dante ili Goethe godinama proučavaju.

• Na listi budućih lektirnih naslova, kada je riječ o modernoj poeziji, našli su se i stihovi Branimira Johnnyja Štulića, frontmana bivše jugoslavenske novovalne skupine Azra, kao i Arsena Dedića, ali ne i, primjerice, vaša zbirka "Kasna berba" ili kako ju je nazvao Tonko Maroević "Summa Marasiana". Smeta li vam to?

– Prelazimo na područje tzv. zabavne glazbe koja je sveprisutna u današnjem svijetu. Već sam naziv sugerira da nije riječ o nekoj ozbiljnoj umjetnosti i to doista potvrđuje njezina kvaliteta koja je uglavnom na niskom stupnju. Pritom olako zaboravljamo da se u golemoj količini lakih nota i banalnih tekstova mogu naći i pravi dragulji neprolazne vrijednosti.
Upravo takva su djela stvarali spomenuti autori, oni su sami osvajali i osvojili svijet, na svoj način osigurali su mjesto u nacionalnom pamćenju. I paradoksalno mislim da im se čini medvjeđa usluga ako ih se uvrštava u obvezne školske programe. A što se tiče mojih pjesničkih uradaka, najmanje sam pozvan da o njima namećem nekakve sudove.  [ IZ DRUGIH MEDIJA | Slobodna Dalmacija | Piše: Marijana Cvrtila ]