Svi se ponekad osjećamo kao da smo podbacili

Moja prva godina poučavanja ostala mi je pomalo u magli. Sjećam se dugih dana, svog ravnatelja kako mi govori: „Idi kući, vrijeme je za večeru“.

Sjećam se kako sam pomislio – kad bih barem radio napornije, tada bi sve ovo bilo lakše. Odgovori bi došli i ja se ne bih osjećao kao varalica.

Kad bih posegnuo za svojim prošlim iskustvima, bilo je vrlo malo toga što bi mi moglo pomoći pa sam naporno radio svaki dan da bih ispunio naizgled prazan spremnik znanja, da bih svojim učenicima pružio šansu da imaju odličnu godinu.

Sjećam se kad sam prvi put zaplakao nakon lošeg dana. Lekcija nije uspjela, a meni je to značilo da nisam za taj posao.

Naposljetku, moji učenici zasigurno nisu učili kao njihovi vršnjaci koji su imali učitelje veterane – oni su sve imali u malom prstu, oni su znali kako poučavati. Ja nisam.

Sjećam se kako sam želio da moja prva godina poučavanja prođe što brže kako bih dobio odgovore, kako bi moji učenici svaki dan iz učionice odlazili s najboljim mogućim iskustvom učenja, a ja više nikad ne bih plakao.

Ali, to ne funkcionira tako. Sad već osam godina poučavam i još ponekad plačem. Još postoje dani kad se moji najbolje osmišljeni planovi izjalove i kad mi se čini da mi ništa ne polazi za rukom, kada moji učenici zure u mene kao da sam s drugog planeta i uopće ne govorim njihov jezik.

Takvi dani pojavljuju se kao iz vedra neba; stvari kao da se gomilaju sve dok se ne suočite s mišlju da možda niste tako dobar učitelj kao što vam se čini.

Jednog dana tijekom prošlog prosinca sjeo sam na svoj kauč i zaplakao, preplavljen osjećajem neuspjeha nakon radnog dana koji je prošao relativno u redu. Ništa veliko se nije dogodilo, jednostavno se nisam osjećao kao da ću ikada uspjeti uvjeriti samoga sebe da sam učitelj sedmog razreda, bez obzira na to koliko sati provedem u planiranju i pripremanju.

• TREBAO SAM ISPUHATI SVU SVOJU FRUSTRACIJU DA BIH MOGAO NASTAVITI DALJE. Vodio sam blog i utjehu pronalazio u edukacijskoj zajednici koja mi je govorila da nisam sam, da će doći bolji dani i da moj rad nije posve besmislen iako se osjećam tako.

Dok su dani prolazili, polako sam dolazio k sebi, ponovno sam stekao povjerenje u samoga sebe.

• PONEKAD SMO SVOJI NAJGORI NEPRIJATELJI, NEDOSTAJE NAM VJERE U NAŠE SPOSOBNOSTI KOJE DRUGI VIDE. Ali, to je sve normalno, iako je teško i unatoč tome što se osjećate posve sami.

Stoga za sve nas koji se osjećamo beznadno, koji mislimo da nismo dovoljno dobri te da je našim učenicima bolje s nekim drugim – imajte nade! Jer upravo u našem očaju pronalazimo našu najveću snagu – činjenicu da nam je stalo.

Stalo nam je dovoljno da znamo kako ponekad nismo u najboljoj formi, bez obzira na naše namjere. Stalo nam je dovoljno da znamo kako će biti dobrih i loših dana.

Važno je što radimo s tim danima. Pristupimo im kao sredstvu refleksije – što sam mogao napraviti bolje? Što mogu promijeniti da bih bolje poučavao?

Naučio sam da nije sve na nama, da u poučavanju ulazimo u partnerstvo s učenicima i moramo s njima raspraviti o tome što će donijeti u učionicu, čime će pridonijeti. I oni možda imaju loše dane, ali isto tako moraju koristiti te loše dane da bi se osvrnuli.

Najbolje poučavanje je ono u kojem učenici i učitelji surađuju – umjesto da samo sjede i čekaju da učitelj napravi svoj posao.

• U SVOJIM GODINAMA POUČAVANJA NAUČIO SAM DA NISAM SAVRŠEN.

Nikad neću biti savršen učitelj, nikad neću znati sve odgovore i nikad neću moći sve isplanirati u toj mjeri da izbjegnem loše dane. Ali, također sam naučio da loši dani nisu toliko loši kao što su bili. Spremnik znanja koji izgradimo tijekom godina uči nas da će i to proći. Svaki učitelj zapadne u krizu barem jednom godišnje, ako ne i više. Svi se mi pitamo trebamo li biti u ovoj profesiji, ali upravo u tom propitkivanju pronalazimo snagu i odlučnost koje nas tjeraju naprijed i zbog kojih rastemo kao osobe, umjesto da dopustimo da nas loše situacije stjeraju u očaj.

Ne postoje učitelji čije su lekcije savršene svaki dan i koji nikad ne sumnjaju u sebe. Mi poučavamo djecu, naposljetku, a djeca nisu savršena ljudska bića.

Stoga potražite pomoć drugih, shvatite da niste sami te da i učitelji koji izgledaju kao da imaju sve pod kontrolom vjerojatno imaju loše dane.

Loši dani nas ne definiraju, oni su prilika za razvoj.

Mi svoje neuspjehe uzimamo previše k srcu zato što smo ponosni na ono što radimo – to je odlika izvrsnog učitelja koji mijenja živote. Čak i ako se taj dan ne osjeća tako.

[ IZ STRANIH MEDIJA | theguardian.com ]