U školske kolektive treba ulagati

...MZOS je odlučio u istoj školskoj godini uvesti Eksperimentalni izborni program Građanskog odgoja i obrazovanja za 8. razred u 30 osnovnih škola.

Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO) izradio je izvješće o vanjskom vrednovanju provedbe te ga uputio nadležnom ministarstvu. Daljnje praćenje predmetne i međupredmetne provedbe GOO-a uklopljeno je u istraživačke aktivnosti projekta ICCS 2016, međunarodnog komparativnog istraživačkog programa Udruženja za vrednovanje obrazovnih postignuća (IEA) i biti će objavljeno tek po završetku projekta, krajem 2017. godine. ICCS je osmišljen kako bi se u različitim zemljama istražili načini na koje su mladi ljudi spremni preuzeti ulogu građana u 21. stoljeću. 

Probno ispitivanje ICCS 2016. provedeno je u 40 osnovnih škola s područja cijele Hrvatske krajem svibnja 2015. godine. Uzorak škola činila je populacija učenika uključenih u Eksperimentalni program Građanskog odgoja i obrazovanja za 8. razred osnovne škole, te dodatno, učenici iz još 10 osnovnih škola koje ovaj program nisu uvele kao zaseban predmet, nego su Građanski odgoji i obrazovanje ostvarivale međupredmetno i interdisciplinarno.

Sve škole uključene u probno ispitivanje su javne škole, a odabrani uzorak činili su učenici osmih razreda iz ukupno 113 razrednih odjela, oko 2000 učenika. 

Upitnici probnog ispitivanja provedeni su na kraju prvog polugodišta te na kraju drugog polugodišta 2014/2015. Jednu grupu učenika koji su pohađali izborni predmet GOO imalo je 71 posto uključenih škola, dvije grupe je imalo 26 posto, nitko nije imao tri grupe i četiri grupe je imalo 3 posto škola. U 30 škola bilo je uključeno 38 učitelja i 32 stručna suradnika što je u prosjeku jedan učitelj i jedan stručni suradnik po školi koji se time bavio. Od ukupno 1300 učitelja u tim školama, oko 3 posto je bilo uključeno u provedbu nastave. Zaključno s prvim polugodištem, u prosjeku je održano 14 nastavnih sati. Najmanji broj održanih sati je 8, a najveći je 23, a razlike su nastale zbog različitog vremena početka izvođenja nastave. Postavljeno je pitanje o najučinkovitijem načinu provedbe GOO-a, prema dosadašnjim iskustvima, za što su školski koordinatori mogli odabrati više ponuđenih načina. Najčešće su birali međupredmetni oblik izvođenja nastave (njih 18), a zatim kao izborni predmet od petog do osmog razreda (njih 13). Obavezan predmet od petog do osmog biran je 9 puta, a zatim podjednako izborni predmet u osmom razredu i izborni predmet u svim razredima (po 6 puta). Najmanje birani načini provedbe bili su obvezan predmet u osmom razredu ili obvezan predmet u svim razredima (po 3 puta).

O rezultatima istraživanja, ali i poteškoćama u mjerenju i bilježenju te izvođenju sadržaja koji se mijenjaju iz godine u godinu, razgovarali smo s Ines ELEZOVIĆ, stručnom savjetnicom u Odjelu za promicanje kvalitete obrazovanja NCVVO-a i nacionalnom koordinatoricom ICCS-a.

■ Kako ste pratili i mjerili usvojenost sadržaja eksperimentalnog izbornog predmeta Građanskog odgoja i obrazovanja u osmim razredima?

Ines ELEZOVIĆ: Za eksperimentalni izborni predmet u osmom razredu osnovne u školskoj godini 2014/2015. prijavile su se 34 škole, a u provedbi je ostala 31. Radi se o prigodnom uzorku, kad kažem prigodnom, mislim da su se škole dobrovoljno prijavile. Da bismo mjerili usvojenost sadržaja, smatrali smo važnim izradu standardiziranih ispita temeljenih na ishodima građanskog odgoja i obrazovanja. Da bi se jedan ispit suvislo razvio njemu treba godinu dana. I treba mu da se ishodi ne mijenjaju. U Hrvatskoj Građanski odgoj i obrazovanje je područje gdje ili nemate definirane ishode do kraja, baš da piše - učenik mora znati to i to - to je ishod, ili su ishodi stalno fluidni. Kako ćete izgraditi ispit na temelju nečeg što se stalno mijenja? Tražiti da se u jednom polugodištu nešto uvede, provodi tri mjeseca i izgradi standardizirani ispit, o tome izvijesti i donese nekakva odluka, a sve između siječnja i lipnja – to se tako ne radi, ne može po instant receptu. 

Imamo Nacionalni program za mlade od 2014. do 2017. koji je izdalo Ministarstvo socijalne politike i mladih, Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava za razdoblje od 2013. do 2016. koji je izdao Ured za ljudska prava RH, Nacionalnu strategiju stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva od 2012. do 2016. Prema svim tim dokumentima, a koji se ne odnose samo na uvođenje programa, dužni smo zapravo stvoriti koherentan sustav praćenja i vrednovanja građanskog odgoja, u kojoj god on formi kasnije bio. Našem bi radu pomoglo kada bi se ta forma provedbe prestala neprekidno mijenjati.  

To je problematika našeg posla. Mi dolazimo na kraju ove procedure: odlučili smo što radimo, educirali smo nastavnike kako radimo, uveli smo to jednu školsku godinu i gledali smo, mjerili, i kroz otprilike 6 mjeseci ćemo na temelju statističkih podataka i eventualno kvalitativnih opservacija, donijeti neke zaključke. To je zdravi, pravi ciklus implementacije i vanjskog vrednovanja nečega. S druge strane imate hrvatsku situaciju koja je to zavrtila "kao u mlincu". Stalno se melje neki novi sadržaj. Tek što je ušao, već je izletio van. 

Teško je raditi praćenje u takvim okolnostima. Uvijek možete nešto nekoga pitati i na temelju toga donijeti zaključak, ali onda se treba suzdržati od donošenja velikih konkretnih zaključaka. Oni jesu utemeljeni na nečemu, ali nisu znanstveno utemeljeni na pravoj metodologiji evaluacije programa. Jer ona ima jedan drugi životni tijek od onoga kakav tijek je kod nas poprimilo uvođenje ili ne uvođenje građanskog, i nekih drugih eksperimentalnih programa. 

■ Kako je došlo do uključivanja u međunarodno ispitivanje građanskog odgoja i obrazovanja?

Ines ELEZOVIĆ: Naša je preporuka i cilj da se usvojenost sadržaja provjerava na standardiziranim ispitima. U tom je slučaju poželjno uključiti se u međunarodne projekte, pri čemu je ICCS bio jedini aktualan i važan za građanski odgoj i obrazovanje. Zato smo se u njega i uključili, uz odobrenje ministarstva, u prosincu 2014. Probno ispitivanje ICCS-a 2015. je provedeno uključujući i škole koje su tad bile u ovoj eksperimentalnoj provedbi za osme razrede. Surađivali smo s Mrežom mladih Hrvatske na provedbi on-line ankete za učitelje, u drugom polugodištu 2014/2015, proveli smo telefonske intervjue i fokus grupe sa školskim koordinatorima. ICCS služi kao osnova za aktualno i daljnje vrednovanje u području GOO-a. On je jednostavno krenuo te godine kada se na nacionalnom terenu događalo sve to. Ne možemo njega podvesti pod sve naše nacionalne istraživačke potrebe , ali on svakako dolazi za vrijeme njih i nastavlja se poslije. Probno smo proveli ICCS u 40 škola, dok se nacionalna priča o GOO na osmim razredima te godine odvijala u 30 škola.

■ Tih je 10 dodatnih škola provodilo međupredmetno Građanski odgoj i obrazovanje, kao i sve ostale škole u u Republici Hrvatskoj?

Ines ELEZOVIĆ: Tako je. Možda jesu. Paralelno s ICCS-om radimo nacionalno istraživanje, s nacionalnim check pointovima, i u njemu pokušamo koristiti i kvantitativnu i kvalitativnu metodologiju. Tematski su samo intervjui zahvatili međupredmetnost. Pitanje vrednovanja međupredmetnosti je zaista pitanje metodologije koju treba ozbiljno razviti. Za to je zapravo početak ovaj novi program, nacionalni kurikulum međupredmetne teme Građanski odgoj i obrazovanje, koji je sad izašao u prijedlogu za javnu raspravu. On još nije donesen.

U jesen ćemo znati je li aktualan. Mi u jesen već moramo biti spremni baviti se međupredmetnošću. To je ponovno naš nacionalni smjer koji moramo razvijati bez obzira na ICCS. ICCS će dati sliku kako je u Hrvatskoj u odnosu na druge zemlje i to je jedna stvar. Međupredmetnost će morati biti propitivana opet na nacionalno prilagođen način i za to se naravno spremamo. 

■ U svakom slučaju GOO ostaje u međupredmetnoj provedbi, bilo preko kurikuluma koji je predložen, bilo preko kurikuluma koji je u provedbi. Što nastavnici kažu o međupredmetnosti, prema vašem istraživanju?

Ines ELEZOVIĆ: Nacionalni okvirni kurikulum iz 2010. već je predvidio GOO kao međupredmetnu temu. Nakon njega imate Odluku o donošenju programa međupredmetnih i interdisciplinarnih sadržaja građanskog odgoja i obrazovanja za osnovne i srednje škole, 27. kolovoza 2014. To je program po kojem se on sada poučava međupredmetno. A ovo je, pretpostavljem, njegov nasljednik. Tako da mislim da nama međupredmetnost kao takva najvjerojatnije ostaje. 

Što se nastavnika tiče, imate spektar iskustava od onih koji to rade već godinama do onih koji to nisu nikad ni vidjeli ni čuli u svojoj školi. Hoćemo li te razlike premostiti do rujna kad počinje školska godina? Ne znam, nisam sigurna. Vrlo je bitno što čine agencije zadužene za određena područja i koliko su one u toku. Uspijevaju li pratiti ovu brzinu promjena? Edukacija na kojoj po stoti put pričamo o, ne znam, demokraciji, nije ono što je potrebno za ovu problematiku. Potrebno je sazvati ne nastavnike nego ravnatelje i stručne službe škola. One su zapravo kotači, motor u školi koji gura da se neka procedura provede na ovaj ili onaj način. Nastavnik će doći na sastanak vijeća u školi i radit će dalje kako dobije upute. Odlično je ako već zna o čemu se radi, ali ako ne zna, mora dobiti suvisle upute. Čini mi se da to sada jako dobro rade županijska stručna vijeća, ona su dosta konkretna i funkcionalna. No, jesu li pojedinci dovoljni da svoje škole pokrenu?

U sklopu istraživanja čuli smo izdvojeno mišljenje djelatnika škole koje je govorilo o tome da jedna te ista osoba ide na sve skupove već deset godina i zna sve o tome. Ostali znaju što im je prepričano i to samo oni koje je zanimalo. Čini se da su se ti pojedinci u nastavničkim kolektivima pripremali za provedbu građanskog odgoja kao predmeta. I sad u nastavničkim kolektivima imamo visoko specijalizirane nastavnike, ali i nastavnike koji se nikad time nisu bavili. Da bi kolektiv ujednačeno funkcionirao, treba odrediti dane samo za to, a ne znam je li u školskom životu to uopće moguće i realno. Sad pak neće biti dovoljno sjesti pa međupredmetno isplanirati građanski odgoj i obrazovanje, već sedam takvih tema. Neke škole imaju i sve propisane djelatnike u stručnoj službi, a neke puno manje od toga.

Ipak, u smislu smanjivanja broja učenika, a povećanja broja nastavnika koji imaju dio satnice time oslobođen, vjerujem da u svakoj školi ima tko napraviti posao međupredmetnog planiranja zajedno s dostupnim članovima stručne službe. Neki nastavnici da bi popunili satnicu putuju u tri različite županije, a što ne bi u jednoj školi, u jednoj županiji, imali punu odgovornost i satnicu za područje koje pokriva njihova stručna sprema? To su ovi eksperti koji se već 20 godina samoobrazuju u području GOO-a. Neki učitelji iz škola koje su ulazile u svaku iduću iteraciju implementiranja nekog novog kurikuluma, kroz sve edukacije, vježbe, projektnu nastavu, danas su potpuno spremni da budu treneri. To je u GOO-u baza od sigurno 50 do 100 ljudi koji su spremni trenirati druge u međupredmetnosti, u projektnoj nastavi, u svemu što možda Agenciji za odgoj i obrazovanje treba da do kraja kapacitira nastavnički kadar. 

■ Izvještaj o praćenju GOO-a za šk.god. 2014./2015. donosi isprepletene rezultate provođenja građanskog kao međupredmetne teme i zasebnog izbornog predmeta. Kako je izgledala ta provedba?

Ines ELEZOVIĆ: Jedan dio škola imao je dilemu krenuti s nastavom ili ne jer nisu 1. listopada znali kreću li s provedbom ili ne. Možda je nešto kasnilo u komunikaciji, možda su dobili rješenje, ali ga nisu do kraja razumjeli. Kad su ipak odlučili krenuti, bilo im je teško započeti odmah s nastavom poglavito jer nisu imali informacije o tome kako točno krenuti i što je sve potrebno imati pripremljeno. To je jedna konstanta, nije dobro ako sve propišeš i dostaviš, a nije dobro ni ako ne preciziraš koliko treba. S druge pak strane, tako fluidnu situaciju gotovo je nemoguće vrednovati. 

Ako propišete jedan priručnik i svi rade po tome, onda imamo iz čega napraviti konkretan ispit jer svi moraju naučiti to što je u njemu navedeno. A recimo da je neki dio gradiva slobodan, na primjer, 20 posto. No, s građanskim nemamo tu sreću. Nemamo prihvaćen priručnik, nemamo razrađene nastavne jedinice ili recimo u ovom programu pišu teme, ali ne znamo koje su točno teme nastavnici obradili, jer sve nikako ne stignu. Ili ako cjelokupni sadržaj određene jedinice ne stane u školski sat, netko je po vlastitom nahođenju izrezao 20-30 posto gradiva tog sata, ali mi zapravo ne znamo tko je skraćivao koje teme i koje sadržaje. 

Nastavnike jako muči što im se čini teško odrediti postignuća i što nemaju točno određene kriterije i elemente ocjenjivanja. I stalno se, zapravo, dvoume tu... ocjenjivati ili ne, kako? Opisno, ocjenom, koja područja? Tu nije baš bilo lako. Stručnost nastavnika je uvijek tema. Najčešće nije velik broj učitelja u školi pripremljen ili osposobljen za izvođenje takve nastave. Kad se koordinator za građanski, ili onaj koji se odlučio da će provoditi predmet, razboli - njemu često zamjene nema. 

■ Kakva je uloga i koliki su kapaciteti Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja?

Ines ELEZOVIĆ: Moja je procjena da je potreban tim od deset istraživača koji bi se bavili samo eksperimentalnošću i evaluacijom novih programa pri Centru. Pogotovo ako ćemo u ovoj mjeri ekseprimentirati u hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu. Institucije su potkapacitirane, ograničene u ljudskim resursima, a onda i materijalnim. Od 2009. do 2013. godine u obrazovanju su se samo smanjivali budžeti, za isti i veći broj aktivnosti. Posljednjih godina trend je stagnacije, a zatim i relativno malog povećanja izdvajanja za znanost i obrazovanje. Ipak, novi projekti, eksperimenti i međunarodne obveze se kontinuirano dodaju, na gotovo isti broj ljudi. Jedino organizirano kadroviranje koje je postojalo u novije vrijeme bilo je za europske fondove i projekte. U Centru nemamo ni tu službu ni taj odjel zbog pravne zaključanosti našeg ustroja, ali postoje kao i drugdje entuzijastični pojedinci. 

Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja je neovisno tijelo koje na kraju procesa uvođenja novina u odgojno-obrazovni sustav treba dati objektivne i neutralne rezultate istraživanja. Vidim svoju ili našu ulogu u vanjskom vrednovanju eksperimentalnih programa kao prenošenje glasa škole do institucija koje donose odluke. Mislim da smo uspjeli doći na razinu suradnje gdje nam škole zaista daju uvid u stanje onakvo kakvo jest. I naša uloga je biti taj glas škole, prepričati njihovu praksu, koliko god ona bila loša ili dobra. Prijenos informacija o školskoj praksi služi kako bismo svi zajedno uvidjeli konkretan problem s provedbom nekog programa. Jer onda konkretan problem trebamo i možemo riješiti. 

To znači da se ubuduće praćenje i vrednovanje ne može opisati u preporukama od dvije rečenice, ako su nastavnici poručili da ne razumiju što te dvije rečenice točno znače. Iako, ako se problem ne riješi unaprijed teorijski, odnosno u dokumentima, budite sigurni da će se riješiti praktično. U eksperimentalnim programima koji su se provodili većina rješenja već na terenu postoji, pronašli su ih sami nastavnici i škole. Tako da ne moramo nad njima teorijski razmišljati "do sudnjeg dana", nego trebamo sustavno prikupiti iskustva dobre prakse. Od tih iskustveno pronađenih rješenja ili načina, neka su bolja, neka lošija, manje ili više upotrebljiva za sve škole. Možda tek, na primjer, nakon treće godine provođenja to zaživi u nekoj školi no škole treba poduprijeti, potaknuti da ustraju. 

Ali, ako ravnatelji i nastavnici ne znaju što se događa s programom iduće školske godine, ako ne znaju koji je program još uvijek aktualan, a koji nije, ako nitko nije razmislio treba li školi za provedbu, recimo dodatni zaposlenik i njegova plaća, dodatna materijalna sredstva za, na primjer,  kopiranje... Ako je to sve ostalo nedorečeno i "u zraku", onda školama pada motiviranost. Škola da bi ovakav sadržaj uvela, provela, izvela, treba biti motivirana, što ne mora biti nužno samo materijalna motiviranost, ali u svakom slučaju mora znati da ima podršku nadležnih institucija. Nisu ni sve sredine u tom smislu iste. Imate u nekim lokalnim sredinama ozbiljan otpor protiv bilo čega. Roditelji ili učenici se pobune protiv neke promjene ili projekta, ponekad i dio nastavničkog kolektiva i slično. U tom slučaju, prvo morate vidjeti je li problem u upravi, u kadru, u lokalnoj zajednici ili u nekakvom posebnom roditeljskom sklopu za pojedini problem i školama se pritom treba pružiti podrška i pomoć. [ IZ DRUGIH MEDIJA | kulturpunkt.hr ]  Cijeli tekst pročitajte OVDJE.